Profesor holokausta i studija o genocidu na Univerzitetu Brown, Omer Bartov, objavio je u listu The New York Times autorski tekst pod naslovom I'm a Scholar of Genocide. We're Entering a Terrifying New Era („Ja sam proučavalac genocida. Ulazimo u zastrašujuću novu eru“), u kojem analizira rat u Gazi i upozorava na, kako navodi, opasan presedan u međunarodnom pravu.
U tekstu se osvrnuo i na genocid u Srebrenici, istakavši da je nakon sudskih procesa i utvrđivanja odgovornosti „poricanje onoga što se dogodilo postalo nemoguće“.
Bartov piše da genocidi u historiji uglavnom završavaju na dva načina – ili počinioci ostvare svoj cilj ili budu vojno poraženi, nakon čega slijedi suočavanje s odgovornošću.
Kao primjere genocida koji dugo nisu bili sankcionisani naveo je zločine nad narodima Herero i Nama u tadašnjoj Njemačkoj Jugozapadnoj Africi, kao i genocid nad Armencima u Osmanlijskom Carstvu, ističući da njihovo negiranje traje do danas.
S druge strane, podsjetio je da su nakon poraza nacističke Njemačke zločini nad Jevrejima procesuirani u Nürnbergu, dok su nakon ratova u Kambodži, Ruandi i Bosni uslijedili različiti oblici međunarodne pravde.
„Budući da je nacistički režim poražen u Drugom svjetskom ratu, njegov genocid nad Jevrejima i drugi masovni zločini procesuirani su u Nürnbergu. Drugi genocidi koji su također završili vojnim porazom počinilaca, poput onih u Kambodži 1979., Ruandi 1994. i Bosni 1995. godine, svi su doveli do određenog oblika suočavanja s prošlošću, iako zakašnjelog i nepotpunog. Poricanje onoga što se dogodilo tako je postalo nemoguće“, napisao je Bartov.
Prema njegovoj ocjeni, rat u Gazi mogao bi označiti početak nove ere u kojoj bi države mogle zaključiti da se genocid može provoditi bez ozbiljnih posljedica, pa čak i uz političku ili ekonomsku korist.
Bartov tvrdi da bi izostanak odgovornosti mogao ozbiljno narušiti kredibilitet međunarodnog humanitarnog prava i institucija poput Međunarodnog krivičnog suda (ICC) i Međunarodnog suda pravde (ICJ).
U tekstu se također osvrće na američke prijedloge za poslijeratnu obnovu Gaze, upozoravajući da bi takvi planovi, ukoliko budu provedeni bez odgovornosti za počinjene zločine, mogli predstavljati opasan presedan za buduće sukobe.
Na kraju podsjeća na Raphaela Lemkina, pravnika koji je 1944. godine skovao termin „genocid“, ističući da je njegova vizija bila da međunarodno pravo spriječi ponavljanje takvih zločina, a ne da omogući njihovu nekažnjivost.