Porodice žrtava iz prijedorskih sela Zecovi i Briševo ovih dana obilježavaju 34. godišnjicu stravičnih zločina počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Sjećanje na ubijene civile, Bošnjake i Hrvate, ni nakon više od tri decenije ne blijedi, dok potraga za posmrtnim ostacima najmilijih i borba za pravdu i dalje traju.
Kada se govori o razmjerama stradanja u Bosni i Hercegovini, historijske činjenice pokazuju da je, nakon genocida u Srebrenici, u Prijedoru počinjen drugi najveći masovni zločin tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Na području tadašnje općine Prijedor ubijeno je ukupno 3176 civila, među kojima je bilo 166 Hrvata. Uprkos tome, u javnosti se i dalje nedovoljno govori o činjenici da je upravo Prijedor općina u kojoj je stradao najveći broj Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Simbol tog stradanja jeste selo Briševo, koje je nakon napada Vojske RS krajem jula 1992. godine gotovo potpuno sravnjeno sa zemljom. U napadima na Briševo, kao i na obližnje Zecove, mete nisu bile vojne formacije, kojih, prema dostupnim podacima, nije bilo, već isključivo nenaoružani civili, među kojima žene, djeca i osobe s invaliditetom.
U selu Zecovi, srpske vojne i policijske snage su tokom akcije takozvanog čišćenja ubile oko 69 bošnjačkih civila. Ljudi su ubijani na kućnim pragovima, ispred mjesne škole, ispod vijadukta, na lokalitetima Begova rijeka i Točak te kod raskrsnice puteva za Ribnjak. Za posmrtnim ostacima 32 osobe iz ovog sela i danas se traga.
Fikret Bačić, koji već tri decenije traga za posmrtnim ostacima 29 članova svoje porodice, rekao je za “Detektor” da će i ovu godišnjicu obilježiti na isti način kao i prethodnih godina – kod spomenika ubijenima, u vrijeme kada su strijeljani, učenjem Jasina i tevhida.
Na području cijelog Prijedora još se traga za posmrtnim ostacima oko 600 žrtava.
“Vraćanje posmrtnih ostataka, da se ukopaju tamo gdje im je mjesto, gdje pripadaju, gdje možemo otići svako na svoj način, pomoliti se, to bi bila jedna satisfakcija za nas”, rekao je Bačić za “Detektor”.
On smatra da je pronalazak nestalih jedini put ka pomirenju i normalnom životu te upozorava da će negiranje i poricanje zločina samo dodatno produbiti podjele u društvu.
Dodatnu bol porodicama predstavlja sporost pravosuđa. Sudski postupci za zločine u Zecovima trajali su i po deset godina, a dio osuđenih za ratne zločine danas se nalazi u bjekstvu.
Sud Bosne i Hercegovine je za zločine protiv čovječnosti u Zecovima pravosnažno osudio Dušana Milunića na dvanaest godina zatvora, Iliju Zorića na dvadeset godina, Zorana Stojnića na osam godina, Zorana Milunića na četrnaest godina i Ljubišu Četića na pet godina zatvora. Prvostepenom presudom Duško Zorić osuđen je na petnaest godina zatvora. Za Milunićem, Zorićem i Stojnićem naknadno su raspisane međunarodne potjernice.
Samo 25 kilometara dalje, u selu Briševo, porodice i udruženja preživjelih prisjećaju se zločina počinjenih 24. i 25. jula 1992. godine, kada je na najsvirepije načine ubijeno 67 hrvatskih civila. Presudama Haškog tribunala utvrđeno je da su, nakon ulaska srpskih snaga u selo, civili ubijani u kukuruzištima, šumama i vlastitim kućama.
Zdravko Marijan, član Udruge “Dom Briševo, Dobri”, rekao je za “Detektor” da porodice žrtava ne mogu biti zadovoljne radom pravosuđa u Bosni i Hercegovini, posebno zbog činjenice da je predmet za Briševo pred domaćim sudovima godinama gotovo u zastoju.
Marijan je učestvovao u pronalasku i ohrabrivanju oko sto svjedoka iz Hrvatske, Slovenije, Austrije i Njemačke da daju iskaze o zločinima.
“Istina je bitna, ali vidim da je sve manje toga jer ovi sudski procesi nisu dali nikakav rezultat”, rekao je Marijan za “Detektor”, ističući da je važno dokumentovati činjenicu da u Briševu, kao ni u Zecovima i Čarakovu, nije bilo vojnih formacija.
Pred Sudom Bosne i Hercegovine za zločine u Briševu trenutno se sudi Slobodanu Taranjcu, Ranku Kaurinu, Branku Dženopoljcu i Drašku Topiću. Posljednje ročište na kojem su saslušani svjedoci održano je 2024. godine. Peti optuženi, Veljko Brajić, u međuvremenu je preminuo, ne dočekavši presudu.
Zecovi i Briševo danas ostaju trajni podsjetnici na sistemski počinjene zločine nad civilima, ali i na sporu pravdu koja porodicama žrtava dodatno otežava suočavanje s bolnom prošlošću.