Burak: „Kako gledate na trenutnu situaciju na Bliskom istoku?“
Jakovina: „U ovom trenutku još uvijek incidentno, ali proširio se. Govori se o Egiptu, zatim o sukobima Hutista i Saudijske Arabije, o odnosima Irana i Ukrajine, pa čak i o mogućem širenju na područje Crnog mora. Nije jasno kako će izgledati budućnost Bliskog istoka. Već se prave planovi za novo regionalno uređenje, pri čemu položaj Sirije postaje jedna od važnih uporišnih tačaka, posebno i za evropske zemlje. Istodobno ulazimo u predizbornu kampanju u Izraelu, što znači da će jedan od ključnih aktera svih ovih zbivanja imati barem jednu ruku vezanu kada je riječ o mogućnosti sklapanja diplomatskih ili kompromisnih dogovora. Zbog toga ne mislim da se situacija može brzo, mirno i povoljno rasplesti.“
Burak: „Smatrate da će se sukob nastaviti?“
Jakovina: „U ovom trenutku očito ne postoji želja da se on razbukta na način na koji je izgledalo početkom trećeg mjeseca. Vjerovatno takve želje nema ni u Iranu, a sigurno je nema ni u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, sada imate svojevrsnu pat-poziciju u kojoj Sjedinjene Američke Države moraju ostvariti jasniji rezultat od ovoga koji trenutno imaju. Izrael je u situaciji u kojoj se premijer Benjamin Netanyahu grčevito bori za vlast jer mnoge od najavljenih operacija nisu dale rezultate kakve je najavljivao i koji su bili razlog ulaska u ovakav sukob. To se nije dogodilo ni u Libanu, nije se dogodilo ni u Gazi, a sigurno se još uvijek nije dogodilo ni u Iranu. Iran, koji sasvim sigurno želi da ovo stanje ne traje predugo, zapravo ima nešto lakši zadatak – ne izgubiti. Dakle, najvažnije mu je da se održi konstrukcija Islamske Republike i da ne dođe do ozbiljnijih unutrašnjih nemira. Zbog toga ne vidim sretan izlaz iz ove situacije u dogledno vrijeme, rekao bih tokom narednih sedmica, a nikome zapravo ne odgovara nastavak sukoba.“
Burak: „U fokusu razgovora sve je više i Turska. Kako Vi gledate na poziciju Turske?“
Jakovina: „Turska je već od trenutka kada je došlo do velikog zaokreta u njenoj vanjskoj politici počela igrati sasvim drukčiju ulogu. Sjećamo se vremena kada je na ovim prostorima serija ‘Sulejman Veličanstveni’ bila iznimno popularna i kada se počelo govoriti o neosmanizmu, odnosno o Turskoj koja se vraća na prostore na kojima je nekoć bila prisutna. Tada se često govorilo da bi Turska mogla predstavljati alternativu mnogim propalim porecima i režimima u arapskom svijetu. Posljednjih dvadesetak godina gotovo svaki političar u mnogim arapskim državama mogao je čuti i određenu nostalgiju za razdobljem Osmanlijskog Carstva, uz tvrdnje da je tada postojao stabilniji i sigurniji poredak. To je zapravo bio početak pretvaranja Turske u regionalnu silu. U tome također nema velikog iznenađenja. Onoga trenutka kada je Evropa praktički odustala od evropske perspektive Turske, a i sama Turska od politike koju je vodila desetljećima nakon Prvog svjetskog rata, postalo je jasno da će Ankara krenuti drukčijim putem. Nakon Prvog svjetskog rata Turska je bila znatno skromnija u svojim ambicijama. Mogla je tražiti više, ali se odlučila za manje. Kada je evropski put prestao biti realna mogućnost, Turska se okrenula potpuno drukčijoj vanjskoj politici. Ta se politika pokazala uspješnom ne samo na Bliskom istoku nego i u velikom broju afričkih zemalja. Turska je ondje bila dobro prihvaćena i pokazala je sposobnost političkog, privrednog i sigurnosnog angažmana. Danas Turska igra jednu od najvažnijih uloga na Bliskom istoku i to je potpuno jasno. Mislim da sam i ranije, gostujući kod vas, govorio kako na Bliskom istoku postoje tri trajno važne države. Jedna je Egipat, premda danas nešto manje nego ranije, a druge dvije su Iran i Turska. Iz toga proizlazi i zabrinutost koju danas ističe premijer Benjamin Netanyahu. S druge strane, predsjednik Donald Trump govori da je Turska prijateljska država i da je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan njegov prijatelj. Očito je da Washington i Tel Aviv ipak različito gledaju na ulogu Turske u regiji.“
CIJELO GOSTOVANJE POGLEDAJTE U VIDEOPRILOGU.