Godine 2020. zemlje članice eurozone iza sebe su imale decenije gotovo bez inflacije.
Od formiranja eurozone 2002. godine zabilježena je samo jedna inflaciona epizoda, i to kratkotrajna, blaga i samokorigirajuća. Uoči finansijske krize 2008. godine narušena finansijska stabilnost izazvala je privremeni rast inflacije na četiri posto.
Ne samo da Evropska centralna banka (ECB) nije imala iskustva s inflacijom, nego je ni najveće članice eurozone dugo nisu bilježile. Sve prvobitne članice, izuzev Italije, nakon 1986. godine održavale su inflaciju blizu ciljane stope od dva posto. Ujedinjenje Njemačke izazvalo je kratkotrajnu inflacionu epizodu od 1991. do 1993. godine. Italija je inflaciju dugo održavala na oko pet posto, da bi je nakon 1996. spustila na oko dva posto i zadržala na tom nivou. Zbog toga je većina ljudi koji su 2021. godine donosili monetarne odluke u eurozoni inflaciju, a posebno hiperinflaciju, poznavala uglavnom iz historijskih knjiga.
Prije 2021. godine brojni finansijski teoretičari tvrdili su da inflacija više nije moguća. Demografske promjene, tehnološki napredak i ubrzani razvoj zemalja u razvoju bili su argumenti da klasična monetaristička jednačina MV = PQ više ne važi ili da će se promjene u brzini opticaja novca i proizvodnji pobrinuti da rast novčane mase ne utječe na rast cijena.
Japan je često navođen kao primjer koji potvrđuje takve teorije. Decenije monetarne ekspanzije i niskih kamatnih stopa nisu uspjele podići inflaciju na ciljna dva posto.
Preokret 2023. godine
Zbog toga ne iznenađuje što na prve znakove inflacije nije reagovano. U eurozoni se monetarna masa M1 od 2008. do 2021. godine gotovo udvostručila – sa 40 na 80 posto BDP-a – dok je inflacija ostala ispod dva posto. Zagovornici teze da monetarna politika nužno utiče na opći nivo cijena sve su više ličili na dječaka koji je stalno vikao: “Vuk!”
Ako se novčana masa mogla gotovo udvostručiti bez rasta inflacije, zašto bi povećanje M1 od 20 posto u 2020. godini izazvalo inflaciju? Preovladavalo je mišljenje da je rast cijena prolazan fenomen, nezavisan od monetarne politike.
Do tada je snažan privredni rast Azije omogućavao proizvodnju dovoljno robe za novac koji su Evropa i Sjedinjene Američke Države plasirale na tržište. Međutim, Kina dvije trećine električne energije proizvodi iz uglja, čija je proizvodnja 2020. godine pala za pola milijarde tona, dok je cijena tokom 2021. porasla za 300 posto.
Kineske proizvođačke cijene počele su rasti u martu 2021. godine, a do novembra su dostigle godišnji rast od trinaest posto. Tome su se pridružili logistički kolaps nakon pandemije COVID-19, energetski šok izazvan ratom u Ukrajini te povećana potrošnja novca isplaćenog tokom pandemije.
Inflacija u Sjedinjenim Američkim Državama počela je rasti već u aprilu 2021. godine, dostigavši vrhunac od devet posto u junu 2022. U eurozoni je rast inflacije počeo u septembru 2021, a vrhunac od deset posto dostignut je u oktobru 2022. godine. Do septembra 2022. jedina reakcija ECB-a bilo je povećanje referentne kamatne stope s minus 0,5 na nula posto.
Početkom 2023. godine situacija se mijenja. Cijena uglja pada, kineske proizvođačke cijene do jula bilježe godišnji pad od 5,5 posto, cijena nafte spušta se sa 115 na između 70 i 80 dolara po barelu, logistički problemi se postepeno rješavaju, a ECB povećava kamatne stope na četiri posto u septembru 2023. godine.
Inflacija se potom relativno brzo smiruje i u oktobru 2023. godine pada ispod tri posto. Ostaje otvoreno pitanje koliki su doprinos tome dali pad cijena energenata, normalizacija logističkih lanaca i kineskih proizvođačkih cijena, a koliki povećanje kamatnih stopa ECB-a. Ipak, najvažnije je da je prijetnja nekontrolisanog rasta cijena zaustavljena.
Šta je ECB naučio?
Institucionalno iskustvo ECB-a pokazalo je značajnu promjenu. Tokom 2021. i 2022. godine banka je čekala jedanaest mjeseci nakon što je inflacija premašila tri posto prije nego što je kamatnu stopu povećala s minus 0,5 na nula posto.
Ove godine reagovala je znatno brže – samo dva mjeseca nakon što je inflacija ponovo premašila tri posto povećala je kamatnu stopu s dva na 2,25 posto.
To pokazuje da je ECB naučio važnu lekciju: inflacija nije prolazna pojava, a monetarna politika ostaje jedan od ključnih instrumenata za njenu kontrolu, piše “Biznis.ba”.
Upitan doprinos ECB-a
Iako ostaje otvoreno pitanje koliko je monetarna politika ECB-a doprinijela obuzdavanju inflacije, svakako je bolje da centralna banka reaguje nego da ostane pasivna, čak i ako je njena reakcija sporija nego što je nekada bila reakcija njemačke Bundesbanke.
Autor smatra da bi ECB mogao razmotriti i primjenu jednog od instrumenata kojim su se ranije koristile Bundesbanka i Hrvatska narodna banka (HNB) – kombinovanje kamatnih stopa i stope obavezne rezerve.
Na taj način, zaključuje se, monetarna politika mogla bi doprinositi stabilnosti cijena bez značajnog povećanja profitabilnosti banaka na teret poreskih obveznika.