Emocionalno zanemarivanje u djetinjstvu može ostaviti posljedice koje se osjećaju i u odrasloj dobi. Psihologinja Jonice Webb objašnjava da djeca čije emocije i potrebe nisu dovoljno primijećene mogu usvojiti poruke koje godinama utječu na njihov odnos prema sebi i drugima.
Prema njenim riječima, osobe koje su tokom odrastanja bile emocionalno zanemarene često u odrasloj dobi moraju preispitati i odbaciti određena uvjerenja naučena u porodici.
Nije dobro biti previše sretan ili previše tužan
Djeca prirodno proživljavaju snažne emocije i potrebna im je pomoć odraslih kako bi ih naučila razumjeti i regulisati.
Emocionalno zanemarena djeca umjesto toga mogu dobiti poruku da su njihove emocije pretjerane ili nepoželjne. Zbog toga ih počinju prigušivati, a da prethodno nisu razvila vještine potrebne za pravilno upravljanje osjećajima.
Previše ste osjetljivi
Kada je dijete povrijeđeno ili uzrujano, potrebno mu je prihvatanje osjećaja kako bi ih s vremenom naučilo samo regulisati.
Ako umjesto podrške dobije poruku da su osjećaji slabost, dijete može početi osuđivati sebe zato što ih uopće ima. Takav odnos prema emocijama može se nastaviti i u odrasloj dobi.
Vaše potrebe i želje nisu važne
Djeca trebaju osjećati da su njihove potrebe, želje i mišljenja važni ljudima oko njih.
Ako ih niko ne pita šta žele, kako se osjećaju ili šta im je potrebno, mogu zaključiti da njihove potrebe nisu važne. Kasnije im zbog toga može biti teško prepoznati i jasno izraziti ono što žele.
Razgovor o problemima opterećuje druge
Problemi sa školom, prijateljima ili porodicom normalan su dio odrastanja, a djeci je potreban osjećaj da o njima mogu razgovarati.
Ako roditelji ne mogu pružiti takvu podršku, dijete može naučiti sve zadržavati za sebe jer vjeruje da se drugi ne mogu ili ne žele nositi s njegovim problemima.
U odrasloj dobi to se može pokazati kao izbjegavanje traženja pomoći, čak i kada je ona zaista potrebna.
Plakanje je znak slabosti
Plakanje je prirodna reakcija koja može pomoći pri oslobađanju i obradi emocija.
Ako roditelji ignorišu ili posramljuju dječije suze, dijete može početi vjerovati da je plakanje nešto negativno što treba skrivati.
Zbog toga i kasnije može potiskivati tugu ili osjećati nelagodu kada zaplače pred drugim ljudima.
Drugi će vas osuđivati ako pokažete osjećaje
Osuđivanje djeteta zbog pokazivanja emocija može stvoriti strah od otvorenosti koji se zadržava i u odrasloj dobi.
Osoba zato može skrivati osjećaje kako je drugi ne bi smatrali slabom ili ih iskoristili protiv nje. Takvo ponašanje može otežati stvaranje bliskih i iskrenih odnosa.
Ljutnja je loša i treba je potiskivati
Ljutnja je prirodna emocija, a djeci treba pomoći da je prepoznaju, razumiju i nauče njome upravljati.
Ako je dijete kažnjavano zbog pokazivanja ljutnje ili je stalno moralo potiskivati, može zaključiti da je ta emocija sama po sebi loša.
Problem, međutim, nije postojanje ljutnje, nego način na koji se ona izražava i kako se njome upravlja.
Oslanjanje na druge vodi do razočaranja
Djeci su potrebni pomoć, podrška i osjećaj da se mogu osloniti na odrasle osobe.
Dijete koje takvu podršku često ne dobiva može naučiti da pomoć nije vrijedno ni tražiti jer će se na kraju samo razočarati.
U odrasloj dobi zato može pokušavati sve obavljati samostalno, čak i kada bi mu podrška drugih znatno olakšala situaciju.
Druge ne zanima ono što imate reći
Djeca prirodno žele postavljati pitanja i govoriti o svijetu oko sebe.
Ako ih se kod kuće rijetko sluša ili pita za mišljenje, mogu zaključiti da njihove riječi nisu važne. Kasnije zbog toga mogu izbjegavati izražavanje stavova, potreba i osjećaja.
Sami ste na svijetu
Djetetu je potreban osjećaj da postoji odrasla osoba na čiju pomoć i zaštitu može računati.
Ako tu podršku često ne dobiva, može odrasti vjerujući da se može osloniti isključivo na sebe i da će ga drugi prije ili kasnije razočarati.
Webb ipak naglašava da su ovakva uvjerenja naučene poruke iz porodice, a ne činjenice.
Njihovo prepoznavanje prvi je korak prema promjeni. Osoba može naučiti prihvatati vlastite emocije, tražiti pomoć, izražavati potrebe i graditi odnose u kojima se osjeća sigurno, važno i povezano s drugima.