Postoje ljudi čija smrt dođe kao vijest, a postoje ljudi čiji odlazak na trenutak napravi tišinu. Vedrana Rudan pripadala je ovoj drugoj grupi.
…možda zato što smo godinama imali osjećaj da je nemoguće ušutkati. Bila je tu – u knjigama, kolumnama, intervjuima, na televiziji, na društvenim mrežama… Psovala je, provocirala, pretjerivala, nasmijavala, vrijeđala, pogađala pravo u živac. Nekada sam s njom bila potpuno saglasna, nekada nisam, ali teško je bilo ostati ravnodušan. Možda je upravo to ono što je najvažnije ostavila iza sebe: nemogućnost ravnodušnosti.
Vedrana Rudan danas je otišla. Na njenoj službenoj stranici objavljeno je da je „otišla na područje bez signala“. Rečenica je bolno jednostavna i, nekako, potpuno njena.
Rudan je i o smrti govorila otvoreno: bez velikih riječi i bez potrebe da od vlastitog kraja napravi nešto uzvišeno. Znala je da će umrijeti. Znala je i da će o tome govoriti javno… i govorila je.
Možda je zato danas teško napisati običan tekst o njenoj smrti jer kako napisati osmrtnicu za ženu koja je cijeli život odbijala biti pitoma?
Književnica koju nisu zanimale lijepe riječi
Prije nego što je postala Vedrana Rudan koju danas svi poznajemo, bila je novinarka. Možda je baš novinarstvo ostalo u njenom pisanju cijelog života i neodoljiva potreba da se stvari kažu direktno, bez ukrasa i bez čekanja da se svi slože.
Njen prvi roman, „Uho, grlo, nož“, objavljen je 2002. godine. Nije slučajno što je upravo tim romanom napravila veliki iskorak u književnost. U njemu je već bilo gotovo sve što će kasnije postati njen zaštitni znak: ženski bijes, seksualnost, nasilje, društveno licemjerje i humor koji vas prvo nasmije, a onda natjera da se zapitate zašto ste se uopće smijali.
Rudan nije pisala da bi njene junakinje bile simpatične. Ona je htjela da one budu žive i zato su često bile vulgarne, bijesne, umorne, seksualne, ogorčene, ranjive… Ukratko – ljudske.
Nakon toga došli su romani „Ljubav na posljednji pogled“, „Dabogda te majka rodila“, „U zemlji krvi i idiota“, „Kad je žena kurva, kad je muškarac peder“, „Ples oko sunca“, „Doživotna robija“ i brojni drugi.
Nije se držala jedne teme jer, zapravo, nije ni imala jednu temu. U njenom makrofokusu bio je čovjek i sve ono što čovjek može biti kada se zatvore vrata kuće, kada nestane publika i kada više nema potrebe da se pretvara da je sve uredu.
Najviše je boljela tamo gdje je bila najličnija
Posebno mjesto u njenom opusu zauzima „Dabogda te majka rodila“. Majka i kćerka. Ljubav i zamjeranje. Potreba da od roditelja dobijemo ono što možda nikada neće znati dati… sve ono o čemu se u porodicama često šuti jer je lakše reći „majka je majka“ nego priznati da neke majke povrijede vlastitu djecu.
Rudan je upravo tu bila najopasnija. Nije pristajala na svete slike. Ni majka nije uvijek svetica. Ni porodica nije uvijek sigurno mjesto. Ni ljubav sama po sebi nije dovoljna da poništi ono što je čovjek nekome uradio. To su bile njene teme i vjerovatno zato njene knjige nisu svima bile ugodne.
Često se zaboravlja jedna važna činjenica: književnost ne mora biti ugodna; ponekad je dovoljno da bude istinita.
A onda bi, između dvije teške stvari, nasmijala čovjeka
To se često zaboravlja kada se danas govori o Rudan. Bila je jako duhovita. Taj njen humor nije bio ukras nego način preživljavanja. Znala je napisati nešto toliko brutalno da se čovjek nasmije, a onda shvati da se zapravo smije vlastitoj bijedi.
Ljudi su joj vjerovali i to ne zato što je uvijek bila u pravu nego što je djelovala kao neko ko nema potrebu da im se dodvorava.
Gaza je pokazala da se nije promijenila
To se možda najbolje vidjelo kada je počela govoriti o Gazi. Dok su mnogi birali oprezne formulacije, Rudan nije birala riječi koje će je zaštititi.
Pisala je o palestinskoj djeci, o ubijanju civila, o svijetu koji gleda i o političkim strukturama koje, prema njenom viđenju, odgovornost zamjenjuju frazama.
U jednom od svojih tekstova o Gazi iz 2023. godine koristila je izrazito oštar jezik i Gazu opisala kao „ogroman koncentracijski logor“.
Teško je osporiti jednu stvar: nije šutjela onda kada je smatrala da ne smije šutjeti. To je, na kraju krajeva, radila cijelog života.
Rudan je, uz sve svoje mane, imala jednu rijetku slobodu: nije se bojala da će se nekome ne svidjeti. Možda je zato i mogla toliko toga reći.