U ovoj kolumni, Oleksandar Levchenko, bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj, analizira proces u kojem Uzbekistan dosljedno proširuje ekonomske, migracijske i sigurnosne veze izvan ruskog prostora, nastojeći smanjiti jednostranu ovisnost o Ruskoj Federaciji i integrirati se u globalne ekonomske strukture.
U nastavku donosimo njegovu kolumnu u cijelosti.
Uzbekistan je potvrdio namjeru da proces pristupanja WTO-u završi 2026. godine. Prema izjavi posebnog predstavnika predsjednika Uzbekistana za pitanja WTO-a A. Urunova, pregovori sa zemljama članicama organizacije prešli su u napredniju fazu. Indikativno je smanjenje broja neriješenih pitanja, što ukazuje na postepeno otklanjanje glavnih primjedbi partnera.
Prema informacijama uzbekistanske strane, od marta ove godine zemlja je uskladila 190 normativno-pravnih akata sa zahtjevima WTO-a. Izmjene su, između ostalog, uvedene u zakonodavstvo u oblastima sanitarnih i fitosanitarnih mjera te sigurnosti hrane, a pripremljeni su i nacrti zakona o primjeni antidampinških, kompenzacijskih i zaštitnih mjera. Osim toga, u zemlji je osnovan jedinstveni Komitet za sigurnost hrane.
Prema riječima predsjedavajućeg radne grupe za pitanje pristupanja Uzbekistana WTO-u, ambasadora Republike Koreje Choi Sung-younga, Taškent je već zaključio 31 od ukupno 34 bilateralna sporazuma o uslovima pristupa tržištima. Pregovori o preostala tri sporazuma nalaze se u završnoj fazi. Predstavnici zemalja članica WTO-a istovremeno su pozvali Uzbekistan da ubrza usvajanje niza zakonskih akata i nastavi strukturne reforme, uključujući modernizaciju državnih preduzeća, unapređenje sistema podrške poljoprivredi i povećanje transparentnosti poslovnog okruženja. Naredna sjednica radne grupe planirana je za kraj jeseni.
Napredovanje Uzbekistana prema članstvu u WTO-u ima ne samo trgovinsko-ekonomski nego i strateški značaj. Pristupanje organizaciji podrazumijeva usklađivanje nacionalnog zakonodavstva s međunarodnim trgovinskim pravilima, širenje pristupa vanjskim tržištima i dublju integraciju u globalni trgovinski sistem. Za Taškent to također znači smanjenje ovisnosti o pojedinim regionalnim ekonomskim centrima te širenje mogućnosti za privlačenje investicija i razvoj trgovinskih odnosa sa širokim krugom partnera.
Ovaj proces uklapa se u širi trend diverzifikacije vanjskotrgovinske i vanjskopolitičke strategije Uzbekistana. Taškent intenzivira saradnju s Evropskom unijom, SAD-om, međunarodnim finansijskim organizacijama, Južnom Korejom, Japanom i drugim azijskim državama. Istovremeno, odnosi s Rusijom i dalje imaju važan ekonomski značaj, ali sve više poprimaju pragmatičan karakter.
Poseban značaj u ovom kontekstu ima nastojanje Uzbekistana da minimizira rizike povezane s pojačavanjem sankcijskog pritiska na Rusiju. Taškent je zainteresiran za očuvanje ekonomskih odnosa s Moskvom, ali istovremeno ne želi da ovisnost o ruskom tržištu ograničava njegov pristup drugim centrima svjetske ekonomije. Stoga nije riječ toliko o prekidu odnosa s Rusijom koliko o stvaranju uravnoteženijeg modela vanjskotrgovinskih veza.
Diverzifikacija radne migracije
Sličan trend prisutan je i u oblasti radne migracije. Rusija je i dalje najveće strano tržište rada za građane Uzbekistana, ali Taškent kontinuirano proširuje geografiju organiziranog zapošljavanja, nastojeći smanjiti ovisnost o jednom pravcu.
U tom kontekstu posebno je značajno intenziviranje saradnje sa SAD-om. Direktor Agencije za migracije Uzbekistana, Behzod Musaev, sastao se s ambasadorom SAD-a u Uzbekistanu Jonathanom Henickom, pri čemu su strane razgovarale o razvoju saradnje u oblasti legalne radne migracije i realizaciji pilot-projekata zapošljavanja građana Uzbekistana u SAD-u.
Uzbekistanska strana predstavila je pristupe modernizaciji sistema radne migracije u skladu s međunarodnim standardima, diverzifikaciji stranih tržišta rada, pripremi kandidata za rad u inostranstvu te jačanju zaštite prava i legitimnih interesa radnih migranata.
Posebna pažnja posvećena je pilot-projektima zapošljavanja građana Uzbekistana u poljoprivrednom sektoru SAD-a, uključujući pribavljanje potrebne dokumentacije. Nakon sastanka strane su se dogovorile da uspostave saradnju između Agencije za migracije i konzularne službe Ambasade SAD-a, organiziraju razmjenu informacija i prethodnu koordinaciju razgovora s poslodavcima i podnošenja dokumentacije.
Riječ je zasad o pravcu ograničenog obima, ali njegov politički i strateški značaj veći je od neposrednog broja učesnika u takvim programima. Uspostavljanje legalnih kanala zapošljavanja u SAD-u pokazuje nastojanje Taškenta da izgradi alternativne mehanizme radne migracije i smanji kritičnu ovisnost o ruskom tržištu.
Prema procjenama, u Rusiji radi oko 1,3–1,5 miliona građana Uzbekistana. Značajna ovisnost o ruskom tržištu rada dugo je predstavljala važan faktor ekonomske međuovisnosti dviju država. Radna migracija osiguravala je značajne doznake Uzbekistanu, dok je Moskva dobivala dodatnu polugu ekonomskog i socijalnog utjecaja na zemlju.
Danas Taškent postepeno nastoji promijeniti ovaj model. Uzbekistan razvija organizirano zapošljavanje svojih građana u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Južnoj Koreji, Japanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i drugim zemljama. Uvrštavanje SAD-a na ovaj spisak još je jedan pokazatelj širenja geografije migracijske politike.
Smanjenje monopolskog utjecaja Rusije
Diverzifikacija radnih migracija za Uzbekistan nema samo ekonomski, već i dugoročni politički značaj. Što je širi spisak zemalja u koje građani mogu legalno odlaziti na rad, to je manja ovisnost zemlje o jednom tržištu rada i s njim povezanim ekonomskim i političkim rizicima.
Istovremeno, ovaj proces ne treba posmatrati kao jednoznačno udaljavanje Uzbekistana od Rusije. Moskva i dalje ostaje važan trgovinski partner, izvor zaposlenja za značajan dio uzbekistanskih građana i jedan od ključnih ekonomskih partnera Taškenta. Međutim, sama struktura odnosa postepeno se mijenja: Rusija sve manje predstavlja alternativu bez premca kao centar ekonomske i vanjskopolitičke orijentacije Uzbekistana.
Taškent sve aktivnije napušta logiku jednostrane zavisnosti i prelazi na model višesmjerne ekonomske saradnje. Članstvo u WTO-u, razvoj saradnje sa SAD-om u oblasti radnih migracija, širenje partnerstva s Evropom i azijskim zemljama predstavljaju sastavne dijelove jednog strateškog procesa – stvaranja autonomnijeg i diversificiranijeg sistema međunarodnih odnosa.
Za Rusiju to znači postepeno smanjenje tradicionalnih poluga utjecaja u Uzbekistanu i, šire gledano, potrebu za prilagođavanjem novoj realnosti Centralne Azije. Države regiona ne odustaju od saradnje s Moskvom, ali sve aktivnije koriste konkurenciju između različitih centara moći kako bi proširile vlastiti prostor za djelovanje.
U slučaju Uzbekistana, takva politika omogućava istovremeno očuvanje pragmatičnih odnosa s Rusijom i stvaranje alternativnih ekonomskih, trgovinskih i migracijskih kanala. Dugoročno, to jača samostalnost Taškenta u donošenju vanjskopolitičkih odluka i doprinosi njegovoj dubljoj integraciji u globalne ekonomske strukture.
Stoga pristupanje WTO-u i diverzifikacija radnih migracija nisu izolirane ekonomske mjere, već elementi šire strategije Uzbekistana usmjerene na smanjenje jednostranih zavisnosti. Taškent nastoji prijeći s modela u kojem je Rusija imala dominantnu ulogu u nizu ključnih oblasti na uravnoteženiji sistem partnerstava sa SAD-om, Evropom, zemljama Azije i Bliskog istoka. To postepeno jača ekonomsku i vanjskopolitičku autonomiju Uzbekistana, a istovremeno objektivno smanjuje mogućnosti Rusije da ekonomsku ovisnost koristi kao instrument utjecaja u Centralnoj Aziji.
Uzbekistan produbljuje vojno partnerstvo sa SAD-om u kontekstu transformacije sigurnosne arhitekture Centralne Azije
Uzbekistan produbljuje vojnu saradnju sa SAD-om, što ukazuje na postepenu transformaciju sigurnosne arhitekture Centralne Azije i nastojanje Taškenta da smanji ovisnost o tradicionalnim vanjskim centrima moći.
Prema medijskim izvještajima, tokom sastanka zamjenika komandanta Kopnenih snaga Centralne komande SAD-a (CENTCOM), general-majora Michaela Linea, s predstavnicima Nacionalne garde Uzbekistana, strane su usaglasile plan bilateralne vojne saradnje za period 2026–2027. Jedan od ključnih pravaca saradnje jeste profesionalna obuka uzbekistanskih vojnih lica i proširenje učešća u američkom programu vojnog obrazovanja i obuke IMET.
Značaj ovih dogovora nadilazi vojno obrazovanje. Za Taškent je saradnja sa SAD-om instrument modernizacije sektora sigurnosti, ali istovremeno i način proširivanja strateškog prostora za djelovanje. Uzbekistan tradicionalno izbjegava čvrsto vezivanje za vojno-političke blokove i daje prednost višesmjernoj politici. Stoga jačanje američkog pravca ne znači automatsko preusmjeravanje Taškenta prema Washingtonu.
Riječ je prije o izgradnji diversificiranog sistema sigurnosnih partnerstava, u kojem SAD, evropske države, Turska i drugi partneri dopunjuju tradicionalne veze Uzbekistana. Takav model omogućava Taškentu savremeni pristup u vojnom obrazovanju, upravljanju, planiranju i obuci kadrova, bez prepuštanja monopolskog utjecaja bilo kojem vanjskom centru nad vlastitom sigurnosnom politikom.
Posebno je indikativan razvoj saradnje sa SAD-om u kontekstu smanjenih mogućnosti Rusije da zadrži nekadašnju ulogu glavnog sigurnosnog centra Centralne Azije. Države regiona sve aktivnije diverzificiraju svoje vanjske odnose, nastojeći izbjeći kritičnu ovisnost i od Moskve i od bilo koje druge države. U tom kontekstu Taškent koristi konkurenciju među vanjskim partnerima za jačanje vlastite strateške autonomije.
Istovremeno, Uzbekistan nije član Organizacije Ugovora o kolektivnoj sigurnosti (Rusija, Bjelorusija, Kazahstan i Kirgistan), što mu pruža dodatne mogućnosti za vođenje samostalne odbrambene politike. Proširenje saradnje sa SAD-om, kao i razvoj veza s Organizacijom turskih država, stvaraju dodatne nivoe sigurnosne i političke interakcije.
Za Rusiju ovaj trend znači postepeni gubitak monopola nad vojnim i sigurnosnim vezama u Centralnoj Aziji. Za Uzbekistan to predstavlja mogućnost jačanja vlastitih odbrambenih kapaciteta uz istovremeno očuvanje slobode strateškog izbora.
Prema tome, vojno partnerstvo Uzbekistana sa SAD-om ne treba posmatrati kao zamjenu ruskog utjecaja američkim, već kao dio šireg procesa prelaska Centralne Azije s unipolarnog modela sigurnosne zavisnosti na višesmjerni sistem balansiranja između više centara moći. Upravo ova transformacija postepeno mijenja geopolitičku ulogu regiona i jača sposobnost njegovih država da samostalno definiraju vlastite sigurnosne prioritete.