Jeste li se ikada zapitali zašto sedmica traje baš sedam dana, a ne, naprimjer, pet, šest ili deset? Odgovor vodi više od četiri milenija u prošlost, do drevnih civilizacija Mezopotamije i njihovog pažljivog posmatranja noćnog neba.
Više od 2.000 godina prije nove ere Babilonci su proučavali kretanje nebeskih tijela. Golim okom mogli su vidjeti Sunce i Mjesec, ali i pet planeta: Merkur, Veneru, Mars, Jupiter i Saturn.
Tako je nastao skup od sedam nebeskih tijela koja su u babilonskoj tradiciji imala posebno značenje. Broj sedam s vremenom je postao važan u religiji, organizaciji svakodnevnog života i mjerenju vremena, a njegov utjecaj proširio se i na druge civilizacije.
Kako je nastala sedmica od sedam dana?
Najraniji tragovi sedmodnevnog ciklusa vode upravo u drevnu Mezopotamiju. Babilonska tradicija povezivala je pojedine dane s nebeskim tijelima koja su tadašnji astronomi mogli posmatrati.
Veza između dana i planeta kasnije se zadržala u brojnim kulturama i jezicima. Tragovi toga i danas su vidljivi, naprimjer, u engleskim nazivima Monday, Saturday i Sunday, koji upućuju na Mjesec, Saturn i Sunce.
Kroz historiju su postojali i drugačiji načini organizacije vremena. Drevni Egipćani koristili su desetodnevne cikluse, dok su druge civilizacije pokušavale uvesti drugačije podjele.
I revolucionarna Francuska krajem 18. stoljeća pokušala je uspostaviti decimalni kalendar s desetodnevnom sedmicom, ali takav sistem nije dugo opstao.
Sedmica od sedam dana, međutim, preživjela je stoljeća i proširila se kroz različite civilizacije i religijske tradicije.
Njeno porijeklo snažno je povezano s drevnim posmatranjem neba, dok se broj sedam kroz historiju dodatno učvrstio kao važan simbol u religiji, mitologiji i svakodnevnom životu.