Nova predstava Narodnog pozorišta Sarajevo „Gogolj iz pepela“, u režiji Petra Pejakovića, donosi spoj dokumentarnog teatra, ličnih iskustava glumaca i književnog svijeta Nikolaja Gogolja.
Predstava kroz lične priče i suočavanje s gubitkom otvara pitanja o društvu u kojem danas živimo, ali i o promjenama koje su se dogodile tokom posljednjih nekoliko decenija.
Vršilac dužnosti umjetničkog direktora Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, Riad Ljutović, istakao je da je „Gogolj iz pepela“ na određeni način povezan s „Mrtvim dušama“, čija je premijera u Sarajevu održana prije četiri decenije.
„Gogolj iz pepela je zapravo nastavak ‘Mrtvih duša’. Nekako smo mi to povezali. Sam Petar Pejaković je tako htio, kao svoj autorski rad, da krene s ‘Mrtvim dušama’, koje su ovdje prije četrdeset godina imale svoju premijeru“, kazao je Ljutović.
Prema njegovim riječima, upravo je ta historijska poveznica poslužila kao važan motiv za novu predstavu, posebno zbog promjena koje je društvo na Balkanu prošlo u protekle četiri decenije.
„Vidjet ćete koliko se promijenilo društvo u ovoj našoj tradiciji Balkana, u tranziciji svega onoga što smo mi preživjeli u ovih četrdeset godina. Mi smo se apsolutno promijenili, ne samo kao društvo već i kao osobe, što nosi i jedan teret ili oslobađanje“, rekao je Ljutović.
Predstava koja „ogoljava“ glumce
Glumica Merima Lepić-Redžepović istakla je da je rad na predstavi bio istovremeno izazovan i oslobađajući. Posebno je izdvojila način rada reditelja Petra Pejakovića, kojeg opisuje kao autora istančane emocije.
„Bilo je jako izazovno, a u isto vrijeme jako lijepo i katarzično. Mislim da je ovo jako lijepa predstava, predstava s koje ne možete otići a da nešto ne doživite i osjetite“, kazala je Lepić-Redžepović.
Objasnila je da dokumentarni teatar od glumca traži da se odrekne svojevrsnog zaklona koji pruža igranje lika.
„Bilo je izazovno ogoliti se. Uvijek je dokumentarni teatar izazovan. Mi glumci često volimo reći da se krijemo iza likova. Ne, zapravo se tu najviše ogolimo“, istakla je.
U vremenu u kojem je sve teže biti siguran šta je stvarno, predstava se oslanja na ljudsku istinu i autentičnost.
„Naša predstava je puna istine, a istina je uvijek okrepljujuća i katarzična, a Bogami, u ovom svijetu i osvježavajuća“, poručila je Lepić-Redžepović.
„Kolektivna psihoterapija“
Glumica Amina Begović kaže da je čitav proces rada na predstavi bio veliki izazov, čak i za glumce s dugogodišnjim iskustvom.
„Ne znam da sam ovu vrstu unutrašnjeg istraživanja ikad prošla. To istraživanje, to traganje po sebi, ta mogućnost da izbaciš iz sebe one najsuptilnije, najdublje osjećaje“, kazala je Begović.
Glumci su tokom procesa vodili i dnevnik proba, bilježeći vlastite emocije i reakcije.
„Ja sam pisala koliko puta sam se smijala, koliko puta sam plakala. Predstava je jako nježna, jako osjećajna i apsolutna je istina. Rad na predstavi je bio kolektivna psihoterapija“, rekla je Begović.
Zašto baš Gogolj?
Reditelj Petar Pejaković kao polazište je odabrao Gogolja jer, kako kaže, voli njegovo stvaralaštvo.
„…jer volim Gogolja. Kao niko nije spojio užas i smiješno u jednom. Mislim da u takvoj stvarnosti i živimo“, kazao je Pejaković.
Ipak, predstava nije klasična adaptacija Gogoljevog djela. Inspirisana je njegovim stvaralaštvom, dok je njen glavni materijal nastao iz ličnih priča glumaca.
„Predstava je samo inspirisana time i nastala je od ličnih priča glumaca na temu suočavanja s gubitkom najbližih“, pojasnio je Pejaković.
Njegova namjera je da publika nakon predstave ne ostane samo na nivou umjetničkog doživljaja, već da se zapita o vlastitim emocijama i iskustvima.
„Mislim da ono što može da se vidi u ovoj predstavi jeste da budemo spremni postaviti sebi pravo pitanje, da budemo iskreni prema sebi i da budemo što emotivniji, što otvoreniji“, rekao je Pejaković.
Dokumentarni teatar kao proces istraživanja
Dramaturginja Milana Matejić kaže da joj ovakav način rada nije bio nepoznat, s obzirom na raniju saradnju s Pejakovićem. Posebno je privlači forma dokumentarnog teatra, u kojoj konačni tekst nastaje tokom samog procesa rada.
„Zanima me ovaj oblik dokumentarnog teatra, gdje se zapravo uzimaju određene teme iz proznog romana, drame i onda se tokom procesa otvara materijal iz kojeg dobijamo tekst za predstavu“, objasnila je Matejić.
„Gogolj iz pepela“ tako polazi od književnog predloška, ali se kroz lična iskustva umjetnika pretvara u priču o gubitku, promjenama, društvu i potrebi čovjeka da se suoči sa samim sobom.
Predstava, prema riječima njenih autora i glumaca, ne nudi jednostavne odgovore. Umjesto toga, publici ostavlja prostor da prepozna vlastita iskustva i emocije te da iz pozorišta izađe s pitanjem koje će nastaviti živjeti i nakon spuštanja zavjese.