Jedna od prvih stvari koje putnici primijete u Japanu su iznimno čiste ulice – ali i rijetke kante za smeće. Provedete li dan razgledavajući Tokio, možda ćete se u jednom trenutku zateći s praznom čašom kave i omotom sendviča u rukama kako hodate kilometrima bez koša za smeće na vidiku. Kako je moguće da je zemlja poznata po besprijekorno čistim ulicama ujedno mjesto na kojem je tako teško baciti otpatke?
To se pitaju i brojni turisti koji svoja zbunjena lutanja u potrazi za košem smeće dijele na društvenim mrežama. Razlog je jednostavan: od ljudi se očekuje da smeće odnesu kući. Većina ljudi sa sobom nosi malu vrećicu u koju spremaju smeće dok ne dođu doma. Za turiste koji se pitaju kako nositi smeće sa sobom tijekom dana postoji kreativno rješenje: furoshiki – komad tkanine za zamatanje stvari, koji drži svaka suvenirnica u Japanu. Furoshiki može poslužiti kao privremeno rješenje za nošenje otpada, a kasnije i kao ukrasni suvenir.
Sve se promijenilo nakon napada
“Riječ je o složenoj mješavini povijesnih, ekonomskih i političkih okolnosti koje su na različite načine oblikovale ponašanje ljudi”, kaže Eiko Maruko Siniawer, profesorica povijesti na Williams Collegeu i autorica knjige Waste: Consuming Postwar Japan za BBC.
Japan nije oduvijek bio zemlja bez javnih koševa za smeće. Velika prekretnica dogodila se u ožujku 1995., kada su pripadnici kulta Aum Shinrikyō pustili otrovni plin sarin u tokijskoj podzemnoj željeznici. Napad se dogodio tijekom jutarnje gužve, na trima linijama metroa. Poginulo je 14 ljudi, a tisuće su ozlijeđene. Nakon toga vlasti su iz sigurnosnih razloga počele zatvarati ili uklanjati koševe za smeće.
Kasniji teroristički napadi u svijetu, uključujući one 11. rujna u SAD-u, dodatno su učvrstili takvu praksu. Ipak, trideset godina poslije sigurnost ne može biti jedino objašnjenje zašto se koševi nisu vratili – ni zašto su ulice unatoč tome ostale čiste. Od početka 2000-ih neke su japanske općine namjerno smanjivale broj koševa na ulicama kako bi potaknule građane da otpad ponesu kući, objašnjava Aya Yoshida iz japanskog Nacionalnog instituta za studije okoliša.
“U Kyotu je, primjerice, od 2011. broj uličnih koševa smanjen za više od polovice. Ljudi su u njih odlagali kućno smeće, otpad se gomilao i oko koševa, a sve je to povećavalo troškove njihova održavanja”, kaže Yoshida.
Yoshida upozorava da odgovor ne treba tražiti samo u predodžbi o Japancima kao osobito urednom narodu. Čiste ulice rezultat su i dugogodišnjeg rada: kampanja protiv bacanja otpada, edukacije građana, redovitog čišćenja te uređenja javnih prostora koje ljude potiče da ne ostavljaju smeće za sobom. Svoje mjesto u toj priči imaju i društvene navike. U Japanu se cijeni načelo meiwaku o kakenai – ne stvarati drugima neugodnosti. Osim toga, ondje nije uobičajeno jesti dok hodate ulicom ili se vozite vlakom, pa mnogi tijekom puta od kuće do posla ni ne stvore mnogo otpada.
Turisti, naravno, imaju drukčiji ritam. Satima razgledavaju grad, usput kupuju piće i nešto za pojesti, pa se lako nađu s praznom ambalažom u rukama i bez koša na vidiku. To u početku zna frustrirati posjetitelje, kaže turistička vodičica Junko Yokoo, koja živi u Japanu. Ipak, mnogi se ubrzo prilagode.
“Moji se gosti isprva često žale što nema koševa, ali sviđa im se što na ulicama nema ni smeća. S vremenom prihvate lokalne navike”, kaže.
Koševi ipak nisu sasvim nestali. Mogu se pronaći, primjerice, na željezničkim postajama. Često su prozirni i smješteni blizu prolaza za provjeru karata, gdje ih zaposlenici i sigurnosne kamere mogu nadzirati.
Na tokijskoj postaji Shinjuku ovog su mjeseca počeli testirati i robotske koševe za smeće koji se kreću postajom i prikupljaju otpad od putnika. Dok takva rješenja ne postanu uobičajena, posjetiteljima preostaje naviknuti se na ono što stanovnici Tokija već dugo rade: ponijeti svoje smeće sa sobom dok ne naiđu na mjesto gdje ga mogu baciti.