Bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” analizira Putinov govor na Valdaju kroz sigurnosnu i informacijsku strategiju Kremlja, s fokusom na Ukrajinu, NATO, nuklearnu retoriku, Kalinjingrad i ideju „novog svjetskog poretka“.
U nastavku u cijelosti donosimo njegovu novu kolumnu.
Vladimir Putin je 1. oktobra 2026. godine govorio na plenarnoj sjednici diskusionog kluba „Valdaj“, gdje je ponovo iznio ključne narative Kremlja o ratu protiv Ukrajine i predstavio vlastitu viziju budućeg međunarodnog poretka. Iz sigurnosnih razloga, ovogodišnji skup je prvi put održan u Moskvi.
Putinov govor ne treba posmatrati samo kao još jednu političku izjavu, već i kao dio šire komunikacijske strategije Kremlja. Njeni elementi i dalje uključuju stvaranje slike o Rusiji kao strani koja navodno djeluje kao odgovor na poteze Zapada, negiranje odgovornosti za rat protiv Ukrajine, korištenje nuklearne retorike radi odvraćanja zapadne reakcije te promoviranje ideje o novoj podjeli sfera uticaja.
Informaciono opravdavanje moguće eskalacije
Jedan od centralnih elemenata ruske retorike i dalje je tvrdnja o navodnoj sigurnosnoj prijetnji Rusiji od strane zemalja NATO-a. Moskva sistematski koristi diplomatske izjave, zvanična obraćanja i informacijske kampanje kako bi poteze zapadnih država predstavila kao provokacije koje navodno primoravaju Kremlj na reakciju.
Takav model komunikacije omogućava Rusiji da se unaprijed pozicionira kao strana koja djeluje kao odgovor, stvarajući informacionu osnovu za moguće dalje zaoštravanje. Ilustrativan raniji primjer bile su ruske prijedloge takozvanih „sigurnosnih garancija“, objavljene u decembru 2021. godine, otprilike dva mjeseca prije početka pune invazije na Ukrajinu.
Danas se slična logika primjenjuje i na druga pitanja. Vojne vježbe NATO-a, zadržavanje tankera ruskog „flotnog sjenke“ te rasprave o scenarijima zaštite baltičkog regiona Moskva koristi kao informacione povode za optuživanje Zapada za eskalaciju.
U takvoj konstrukciji, bilo kakve buduće agresivne akcije Rusije mogu biti predstavljene kao „iznuđena reakcija“, nezavisno od stvarne prirode prethodnih događaja.
Kalinjingrad kao instrument informacionog pritiska
Posebno mjesto u ovoj retorici zauzima Kalinjingradska oblast. Moskva koristi temu potencijalne blokade ili izolacije regiona kako bi pojačala osjećaj ugroženosti i opravdala oštriju vojnu retoriku.
Izjave o spremnosti da se upotrijebe sva raspoloživa sredstva u slučaju napada na Kalinjingrad povećavaju napetost u baltičkom regionu. Istovremeno, od ključne je važnosti jasno razlikovati stvarne vojne prijetnje, hipotetičke scenarije odbrane i političke izjave ruske strane, koje zahtijevaju nezavisnu provjeru.
Sama upotreba takve retorike nije dokaz da je Moskva donijela odluku o vojnoj operaciji protiv NATO-a. Međutim, sistematsko stvaranje slike o vanjskoj prijetnji može stvoriti informacione pretpostavke za opravdavanje budućih poteza.
Nuklearna retorika kao instrument odvraćanja
Važan element ruske strategije i dalje predstavlja nuklearna retorika. Moskva sve aktivnije uključuje nuklearni potencijal u svoje argumente u kontekstu mogućeg sukoba s evropskim državama.
Njena funkcija nije samo u direktnoj prijetnji upotrebom nuklearnog oružja. Jednako važna je i namjera da se poveća politička cijena moguće vojne reakcije Zapada i stvori neizvjesnost u pogledu granica prihvatljive eskalacije.
Poređenje ruskog nuklearnog potencijala s arsenalima Velike Britanije i Francuske naglašava evropsku dimenziju problema odvraćanja, ali istovremeno zanemaruje puni potencijal NATO-a, uključujući Sjedinjene Američke Države.
Zbog toga se nuklearna retorika Moskve može posmatrati ne samo kao instrument vojnog, već i političkog odvraćanja: njen cilj je uticati na proces donošenja odluka u evropskim prijestolnicama još prije nego što dođe do direktne vojne konfrontacije.
Rizik testiranja jedinstva NATO-a
Hipotetički scenariji pritiska na istočno krilo NATO-a, posebno u baltičkom regionu, ukazuju na potencijalnu ranjivost evropske sigurnosti na ograničene provokacije, hibridne operacije i situacije s nejasnom atribucijom.
Jedan od potencijalnih rizika za Moskvu mogao bi biti pokušaj da se testiraju ne samo vojne sposobnosti Alijanse, već i politička spremnost saveznika na zajednički odgovor. U tom slučaju posebnu važnost dobija neizvjesnost u pogledu obima, brzine i karaktera moguće reakcije.
Efikasnost evropskog odvraćanja zavisit će od usklađenosti političkih odluka, vojne spremnosti i vjerodostojnosti signala o spremnosti saveznika da ispune obaveze kolektivne odbrane.
Za Evropu to stvara problem strateške odgovornosti. U uslovima neizvjesnosti u pogledu obima budućeg američkog angažmana u evropskoj sigurnosti raste značaj vlastitih odbrambenih kapaciteta evropskih država.
Sami diplomatski pozivi na prekid nuklearne retorike nisu dovoljni ako nisu podržani vojnom spremnošću i koordiniranom strategijom. Evropskim državama potrebni su jasni mehanizmi reagovanja na vojne provokacije, hibridne operacije i nuklearne prijetnje.
Stoga izjave Moskve o Kalinjingradu treba posmatrati ne samo kao element aktuelne diplomatske retorike, već i u širem kontekstu informacionog pritiska, nuklearnog zastrašivanja i stvaranja potencijalnih opravdanja za eskalaciju.
Istovremeno, javne prijetnje same po sebi ne dokazuju postojanje odluke o napadu na NATO. Procjena stvarnih namjera Kremlja zahtijeva upoređivanje njegovih izjava s obavještajnim podacima, vojnim kretanjima, logističkim pripremama i drugim konkretnim indikatorima.
Ključni zadatak evropske sigurnosti jeste osigurati da ruske prijetnje i neizvjesnost koju one stvaraju ne parališu proces donošenja odluka o kolektivnoj odbrani.
Negiranje odgovornosti za rat
Drugi važan element Putinovog obraćanja bilo je negiranje ruske odgovornosti za rat i delegitimizacija ukrajinske državnosti.
Putin i dalje plasira tezu da Rusija navodno nije započela rat, već da je sama postala predmet agresije. Takva retorika usmjerena je na relativiziranje odgovornosti Moskve za punu invaziju na Ukrajinu i predstavljanje ruskih vojnih djelovanja kao iznuđene reakcije.
Negiranje ruske uloge inicijatora agresije stvara informacionu osnovu za opravdavanje nastavka borbenih djelovanja i prebacivanje odgovornosti za njihove posljedice na Ukrajinu i Zapad.
Putin je također negirao napade na ukrajinsku civilnu infrastrukturu. Tvrdnja da Rusija navodno nikada nije prva napadala civilnu infrastrukturu protivnika u suprotnosti je s brojnim dokumentovanim slučajevima ruskih napada na ukrajinske gradove, energetsku infrastrukturu i druge civilne objekte.
Negiranje posljedica takvih napada dio je šireg informacionog modela usmjerenog na minimiziranje odgovornosti Rusije za štetu nanesenu civilnom stanovništvu.
Negiranje ukrajinske subjektivnosti
Putinove tvrdnje o navodnoj nesposobnosti Ukrajine da postoji samostalno odražavaju pristup Kremlja kojim se dovodi u pitanje puna politička subjektivnost ukrajinske države.
Takva retorika usmjerena je na diskreditaciju ukrajinske državnosti, negiranje prava ukrajinskog društva da samostalno određuje vlastitu budućnost i opravdavanje ruskih pretenzija na politički uticaj nad Ukrajinom.
Ove izjave imaju i vanjsku publiku. Njihov cilj je predstaviti Ukrajinu ne kao samostalnu državu koja ima vlastite interese i pravo na međunarodnu podršku, već kao aktera u međunarodnim odnosima koji zavisi od vanjskih partnera.
Teritorijalni ustupci kao instrument psihološkog pritiska
Poseban dio Putinovog obraćanja odnosio se na pitanje teritorijalnih ustupaka. Retoričko pitanje o svrsishodnosti zadržavanja teritorija u slučaju njihovog navodno neizbježnog gubitka može se posmatrati kao pokušaj uticaja istovremeno na ukrajinsko društvo i na međunarodnu raspravu o uslovima okončanja rata.
Formulacija o „neizbježnosti“ teritorijalnih gubitaka predstavlja rezultat koji Moskva želi postići kao unaprijed određen, iako sama po sebi ne dokazuje njegovu neizbježnost.
Takav pristup može se koristiti za demoralizaciju ukrajinskog društva, slabljenje spremnosti na nastavak otpora i stvaranje pritiska na ukrajinsko rukovodstvo u pogledu teritorijalnih ustupaka.
Na taj način formira se međusobno povezan komunikacijski model: najprije Rusija negira vlastitu odgovornost za rat, zatim dovodi u pitanje samostalnost ukrajinske državnosti, a potom raspravu preusmjerava sa pitanja okončanja agresije na pitanje spremnosti Ukrajine da prihvati ruske teritorijalne zahtjeve.
Za Kremlj to stvara informacione pretpostavke za promoviranje takvog viđenja završetka rata u kojem bi rezultati primjene ruske vojne sile mogli biti potvrđeni političkim dogovorima.
Historijski argumenti i problem hronologije
Određenu pažnju privukla je i Putinova tvrdnja da su pokušaji Rusije da početkom 2000-ih uspostavi odnose sa Zapadom navodno bili beznadežni zbog „napada NATO-a na Jugoslaviju“.
Međutim, ovdje se pojavljuje očigledan hronološki problem. Operacija NATO-a protiv Jugoslavije odvijala se u prvoj polovini 1999. godine, dok je Vladimir Putin postao predsjednik Rusije tek 2000. godine. Godine 1999. obavljao je funkciju direktora Federalne službe sigurnosti Rusije, a od augusta iste godine bio je predsjednik Vlade.
Stoga korištenje događaja iz 1999. godine kao objašnjenja neuspjeha rusko-zapadnog približavanja upravo na početku prvog Putinovog predsjedničkog mandata zahtijeva dodatno objašnjenje i korektan historijski kontekst.
„Novi svjetski poredak“ kao strateška teza
Najvažniji dio Putinovog obraćanja bila je teza o potrebi stvaranja novog svjetskog poretka.
Putin je ponovo govorio o urušavanju prethodnog sistema međunarodnih normi i pravila i doveo u pitanje postojeću ravnotežu u međunarodnim odnosima. Slična argumentacija redovno se pojavljuje u ruskoj vanjskopolitičkoj retorici najmanje od 2008. godine.
Posebno je važna teza o potrebi pregovora s Moskvom o novoj podjeli uticaja. U tom kontekstu, „novi svjetski poredak“ ne podrazumijeva samo kritiku postojećih međunarodnih institucija, već i nastojanje da se preispitaju pravila prema kojima se određuju sfere uticaja i sigurnosni odnosi među državama.
Upravo je ovaj dio govora najindikativniji za razumijevanje strateške vizije Kremlja. Ne radi se samo o Ukrajini ili aktuelnom ratu, već o široj pretenziji Rusije da učestvuje u određivanju političkog i sigurnosnog poretka Evrope.
Pitanje „prvobitnih uzroka“
Na kraju, u ruskoj retorici često se čuje poziv na „uklanjanje prvobitnih uzroka“ međunarodnih sukoba. Međutim, takvo postavljanje pitanja ima smisla samo kada se odnosi na konkretne političke odluke, postupke i odgovornost strana, a ne na apstraktne tvrdnje o „prijetnjama“ Rusiji.
U tom kontekstu važno je razmatrati ne samo izjave Moskve o potrebi uklanjanja prvobitnih uzroka, već i konkretne poteze ruskog rukovodstva koji su izazvali i održavaju sadašnju konfrontaciju.
Zbog toga tezu o potrebi uklanjanja „prvobitnih uzroka“ treba dopuniti pitanjem odgovornosti za stvaranje i nastavak sukoba. Kako je nedavno istakao evropski komesar za odbranu Andrius Kubilius, pažnja mora biti usmjerena i na političku odluku Rusije da započne i nastavi agresiju.
U tome se ogleda glavni zaključak Putinovog obraćanja: iza retorike o sigurnosti, novom svjetskom poretku i potrebi uklanjanja „prvobitnih uzroka“ nalazi se borba za to ko će određivati pravila evropske sigurnosti i granice dopuštene upotrebe sile u međunarodnim odnosima.