U ovoj kolumni Oleksandr Levchenko, bivši ukrajinski diplomata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, analizira sve dublju vojnu i političku integraciju Bjelorusije s Rusijom, istovremene pokušaje Minska da obnovi ograničene kontakte sa Zapadom te posljedice takve politike za evropsku sigurnost.
U nastavku u cijelosti donosimo njegovu kolumnu.
Bjelorusija se sve dublje integriše u vojni i politički sistem Rusije, istovremeno nastojeći iskoristiti ograničeno obnavljanje kontakata sa Zapadom kako bi ublažila sankcije i ostvarila ekonomske ustupke. To za evropske države predstavlja dvostruki izazov: Minsk ostaje dio ruske vojne infrastrukture, ali istovremeno nastoji pokazati spremnost za selektivnu saradnju sa Zapadom.
Ova kontradikcija posebno je vidljiva u tri oblasti – vojnoj infrastrukturi, unutrašnjim represijama i sankcionoj diplomatiji.
Vojni faktor
Grodnenska oblast postaje jedan od ključnih pravaca razvoja bjeloruske vojne infrastrukture. Prema medijskim izvještajima, predstavnik bjeloruske opozicije Vadim Kabanchuk izjavio je da se infrastruktura proširuje uz podršku Rusije, uključujući modernizaciju zračne baze za ruske i bjeloruske avione, kao i provjeru borbene gotovosti jedne od vojnih jedinica.
Sam razvoj vojne infrastrukture ne znači da se priprema neizbježan napad na NATO. Međutim, geografija je važna. Grodnenska oblast direktno graniči s Poljskom i Litvanijom i nalazi se u blizini Suvaljskog koridora – strateškog područja između Poljske i Litvanije koje ima ključni značaj za kopnenu povezanost baltičkih država s ostatkom teritorije NATO-a.
Stoga modernizacija vojne infrastrukture na ovom području proširuje potencijalne operativne mogućnosti Rusije i Bjelorusije na zapadnom pravcu. Poseban značaj ima mogućnost korištenja bjeloruske teritorije, zračnih baza, transportne infrastrukture i logističkih kapaciteta od strane ruskih vojnih snaga.
Nakon 2022. godine Bjelorusija je već pokazala da njena teritorija može biti korištena kao ruski vojni resurs. Ruske snage koristile su bjelorusku teritoriju u početnoj fazi potpune invazije na Ukrajinu, dok se vojna saradnja između Moskve i Minska nastavlja produbljivati.
Stoga pitanje nije samo u mogućnosti direktnog korištenja Bjelorusije za buduću rusku operaciju protiv NATO-a. Važnije je postepeno stvaranje uvjeta u kojima se ruske vojne sposobnosti na zapadnom pravcu mogu oslanjati na bjelorusku teritoriju, bez potrebe da se cjelokupna odgovarajuća infrastruktura razvija neposredno u Rusiji.
Represivni sistem ostaje nepromijenjen
Unutrašnja politika Minska razvija se paralelno s vojnom integracijom. Bjelorusija ne pokazuje sistemske promjene u odnosu prema političkoj opoziciji, nezavisnim medijima i civilnom društvu.
Izvještaj nezavisne međunarodne stručne grupe UN-a o Bjelorusiji, koji se bavi ulogom državnih institucija u kršenju ljudskih prava u krivičnim postupcima, opisuje sistemske probleme u različitim fazama progona – od hapšenja do sudskog postupka i perioda nakon puštanja na slobodu.
Prema procjeni stručnjaka, ključnu ulogu u ovom sistemu imaju Ministarstvo unutrašnjih poslova, Komitet državne sigurnosti, Istražni komitet, Generalno tužilaštvo i pravosudni sistem. Među dokumentovanim praksama su proizvoljna hapšenja, neadekvatni uslovi pritvora, pritisak na pritvorene osobe, ograničavanje prava na odbranu, progon advokata i nepostojanje efikasnih mehanizama odgovornosti za kršenja prava.
Posebnu pažnju privlači slučaj bivšeg pripadnika bjeloruske specijalne jedinice Jurija Garavskog, povezanog s nestankom bivšeg ministra unutrašnjih poslova Jurija Zaharanke, bivšeg potpredsjednika Vlade Viktora Gončara i biznismena Anatolija Krasovskog 1999. godine.
Tokom žalbenog postupka u Švicarskoj 22. septembra, Garavski je izjavio da je naredba za likvidaciju političkih protivnika navodno dolazila od Aleksandra Lukašenka i državnog sekretara Vijeća sigurnosti i odbrane Viktora Šejmana, preko drugih visokih predstavnika sigurnosnog aparata.
Ove tvrdnje sud treba ocijeniti zajedno s drugim dokazima. Međutim, slučaj ukazuje na širi problem – nepostojanje efikasnog mehanizma u samoj Bjelorusiji za istragu zločina povezanih s političkim represijama.
U tom smislu, unutrašnji represivni model i vanjska vojna politika Minska nisu dva nezavisna procesa. Sistem koji ne dopušta političku konkurenciju unutar zemlje istovremeno osigurava predvidljivost režima za Kremlj kada je riječ o vojnoj saradnji.
Politički zatvorenici kao element pregovora
Istovremeno, Minsk pokazuje spremnost za ograničene dogovore s Washingtonom. Prema riječima specijalnog predstavnika predsjednika SAD-a za Bjelorusiju Johna Coalea, Lukašenko je pristao osloboditi 25 osoba u okviru „gesta dobre volje“.
Sjedinjene Američke Države su, sa svoje strane, ukinule sankcije protiv dvije bjeloruske kompanije – „Lakokraska“ i „Bellesbumprom“. Paralelno je objavljeno i ukidanje sankcija bjeloruskim proizvođačima kalijevih đubriva. Predsjednik Donald Trump čak se pohvalio kupovinom bjeloruskih kalijevih đubriva od strane SAD-a, koja su jeftinija od kanadskih.
Ovi dogovori važni su ne samo sami po sebi. Oni pokazuju potencijalni model budućih odnosa: Minsk može koristiti pojedinačne humanitarne odluke kako bi ostvario ekonomske ili sankcione ustupke, bez promjene temeljnih principa funkcionisanja političkog sistema.
Za Zapad to stvara složenu dilemu. Oslobađanje političkih zatvorenika ima neposredan humanitarni efekat. Međutim, djelimično ublažavanje sankcija bez strukturnih promjena unutar Bjelorusije može omogućiti Minsku da ostvaruje ekonomske koristi, a da pritom zadrži represivni model.
U tom slučaju sankcije postaju ne samo instrument pritiska nego i predmet pregovora. Lukašenko dobija mogućnost da pojedinačne ustupke razmjenjuje za konkretne ekonomske rezultate, bez odustajanja od političke kontrole.
Zašto Evropa nastavlja sa sankcionim pritiskom
Evropska politika prema Bjelorusiji ostaje strožija. Švicarska se pridružila dodatnim sankcijama EU-a povezanim s podrškom Minska ruskoj agresiji protiv Ukrajine i unutrašnjim represijama.
Ograničenja se odnose na izvoz robe i tehnologija koje mogu doprinijeti vojnom, tehnološkom i industrijskom razvoju Bjelorusije, uvoz određenih bjeloruskih proizvoda, tranzit, finansijske operacije i određene usluge.
Za Evropu problem Bjelorusije ima dvije međusobno povezane dimenzije.
Prva je sigurnosna. Bjelorusija Rusiji stavlja na raspolaganje svoju teritoriju, vojnu infrastrukturu i logističke kapacitete. Njena vojna integracija s Rusijom znači da se potencijalna prijetnja istočnom krilu NATO-a više ne može procjenjivati isključivo kroz prizmu ruske teritorije.
Druga je politička. Represivni sistem Minska praktično isključuje normalnu političku konkurenciju i ograničava mogućnosti za nezavisnu unutrašnju politiku. To vanjskopolitički kurs Bjelorusije čini znatno zavisnijim od odnosa s Moskvom.
Strateška dilema
Glavno pitanje za Zapad nije da li je moguće kratkoročno poboljšanje odnosa s Minskom. Ono se već pokazuje kroz pojedinačne dogovore sa Sjedinjenim Američkim Državama. Pitanje je da li takvi dogovori mogu promijeniti stratešku orijentaciju Bjelorusije.
U ovoj fazi nema očiglednih znakova da Minsk fundamentalno preispituje vojnu integraciju s Moskvom. Naprotiv, razvoj vojne infrastrukture i nastavak saradnje s ruskim vojno-industrijskim kompleksom ukazuju na očuvanje te zavisnosti.
Stoga Bjelorusija za Evropu sve više predstavlja ne samo zaseban problem autoritarne vladavine nego i dio šireg ruskog sigurnosnog okruženja.
Svaka procjena rizika na istočnom krilu NATO-a mora uzeti u obzir bjelorusku teritoriju kao potencijalni element ruskog vojnog planiranja. Istovremeno, selektivno ublažavanje sankcija i oslobađanje političkih zatvorenika otvaraju prostor za ograničeni dijalog.
U kojoj mjeri taj dijalog može uticati na ponašanje Minska zavisit će od toga hoće li ekonomska i diplomatska saradnja biti povezana s konkretnim promjenama u unutrašnjoj politici i vojnoj saradnji s Rusijom.
Upravo će ova kombinacija – vojna integracija s Moskvom, očuvanje represivnog sistema i paralelni selektivni dijalog sa Zapadom – određivati ulogu Bjelorusije u evropskoj sigurnosti u narednim godinama.