Upravo takva je priča talentirane Vanje Vrećo, koja je zbog ljubavi napravila veliki životni zaokret i crnogorsko more zamijenila sarajevskom kotlinom.
Tri je pune godine pripremala svoju pjesmu, vodeći se mudrošću da „pjesma treba da odleži“ i tako pokazala veliko poštovanje prema svojoj publici. Iako je odrasla i završila školu u Tivtu, a korijeni njezinih roditelja sežu u Bosnu, njezin muzički put kretao se od žestokih rock svirki do suptilnih tonova sevdaha.
„Sevdalinku tek sad počinjem slušati. To je remek-djelo“, ističe Vanja.
Njezin životni put obilježile su i lične turbulencije te rani gubici. Nakon što su joj roditelji preminuli, brigu o njoj preuzela je baka, žena čije su riječi postale vodilja kroz cijeli život:
„Baka me naučila da žena imala ili nemala mora biti stub samoj sebi.“
Ovaj rani gubitak majke trajno joj je promijenio život i pogled na svijet. Danas, svaki put kada stane na pozornicu i zapjeva, u publici traži njezino lice:
„Od tog dana kad sam majku izgubila ja nisam više ista. Kad pjevam na nastupima negdje je tražim. Njen odlazak me promijenio. Čovjek koji nema tugu u sebi ne može biti kompletan čovjek.“
Muzički počeci nisu bili laki. Sjeća se kako je krenula s rock svirkama, ali otac je imao drugačiju viziju njezine budućnosti: „Rekao mi je da neću zaraditi od toga i odveo me u kafanu.“ Ipak, ljubav prema muzici opstala je i pronašla svoj put, a danas joj je najveći oslonac u životu i karijeri upravo suprug, za kojeg bez zadrške ističe: „Bez supruga ja ništa ne bih mogla.“
U nastavku poslušajte priču Vanje Vrećo u Kafani.