U svakom sportu postoje one ekipe koje su uvijek u vrhu a ne ističu se praktično ni po čemu. Njihove zvijezde ne pune novine, zapravo veći dio ekipe je prosječnom fanu ne poznanica. Ovo je priča o jednom od takvih timova, odnosno najpoznatijem takvom timu – San Antonio Spursima.
Kao neko ko intenzivno prati košarku od malih nogu, slobodno mogu reći da mi nije bilo mrže ekipe od San Antonia, a ni dosadnije zvijezde od Tim Duncana. Kao svako dijete koje gleda tv ne bi li uhvatio zakucavanje Shaquilla O'Neala, solo akciju Kobe Bryanta, Allena Iversona a kasnije i Lebrona, Wadea ili Carmela. Nijedno dijete na igralištu neće reći ja želim da budem Tim Duncan. Nema zakucavanja, nevjerovatnih dodavanja, driblinga, samo beskrajni šutevi od tablu i pobjeda za pobjedom.
Najveći prekršaj koji su Spursi napravili protiv mene je ona metla protiv Clevelanda u NBA finalu 2007. godine. Duncan, Parker i Ginobili su ponizili Lebrona i društvo, a meni dali novi razlog da ih ne volim.
Ali, kako sam stario i počeo da gledam košarku drugim očima shvatio sam zapravo šta je napravio San Antonio. Shvatio sam da je u pitanju vjerovatno najstabilniji klub u modernom sportu. Shvatio sam kakvu je kulturu veliki Gregg Popovich stvorio u malom gradu (za američke standarde) koji je do 1990-ih godina bio poznat samo po vojnoj bazi i historijskoj borbi kod Alama. Prva od velikih promjena u San Antonio je došla 1989. godine dolaskom Davida Robinsona. Nevjerovatni centar će postati jedan od najvećih i najdominantnijih centara u historiji, ali ni on nije bio dovoljan da potpuno okrene historiju Spursa. Robinson je okrunjen nagradom za najkorisnijeg igrača 1995. godine kada je vodio San Antonio do 60 pobjeda u regularnoj sezoni po prvi put u historiji, ali je i ta sezona završena bez da su Spursi došli do velikog finala.
Sezona kasnije je bila sezona iz noćnih mora za San Antonio, Robinson se povrijedio, kao i drugi najbolji igrač Spursa Sean Elliott i po svemu sudeći ništa dobro nije moglo proizaći iz te sezone. Ipak to je gledano iz današnje perspektive najbitnija sezona u historiji tima. Prvo je dotadašnji predsjednik i generalni menadžer tima Gregg Popovich preuzeo trenersku poziciju koju drži i dan danas, a zatim je San Antonio dobio prvi pik na draftu 1997. godine gdje su izabrali Tima Duncana.
Već u prvoj sezoni San Antonio sa dvojcem Robinson i Duncan je bio fenomenalan tim, ali još jednom im na put staju Karl Malone i John Stockton. A onda dolazi 1999.godina, skraćena sezona i dominacija tima iz Teksasa. Duncan je progašen za MVP-a finala u kojem su rutinski pobjedili New York Knickse sa 4-1. U sezonama koje su dolazile San Antonio je dobio prvo Tony Parkera a zatim i Manu Ginobilija. Njih dvojica su nadomjestili Robinsona tako da se njegov odlazak u penziju nije ni osjetio. U periodu od 1999 do 2007 San Antonio je bio najbolja i najkonzistentnija ekipa lige.
Ipak poanta ove priče nisu titule, nego ekipa koja je dominirala čak i kada to nije trebala. Duncan se danas smatra za jednog od najboljih ako ne i najboljeg krilnog centra svih vremena. Ipak to niko nije očekivao od mladića sa Djevičanskih ostrva, čija je građa bila daleko od standardne građe NBA igrača tog doba. Nakon prvog trenera, Popovich je izjavio: “Ako probam trenirati ovog momka, mogu ga samo prouzrokovati kontra-efekat.” Duncan je dakle bio zvijezda baš po mjeri legendarnog Popovicha, samozatajan, tih i strašno inteligentan.
Iza Duncana dolazi Tony Parker, njegova priča je možda i najinteresantnija u historiji tima. Naime on je bio očajan na prvoj probi za San Antonio, ali je na inisistiranje generalnog menadžera RC Buforda dobio drugu šansu. Nakon što se uspio izboriti za mjesto u ekipi, vrlo brzo se izborio za startnog organizatora igre. Svejedno, bila je to teška godina za Parkera s obzirom da ga je Duncan potpuno ignorisao. Parker i dan danas govori da on i Duncan nisu razmjenili nijedne riječi tokom njegove prve sezone. Ako je Duncan bio Popovichev miljenik, onda je Parker bio njegov projekat. Popovich je do te mjere bio strog prema Parkeru da se izvinuo prije par dana tokom ceremonije umirovljenja Parkerovog dresa.
Zadnji dolazi Manu Ginobili. Manu je jedan od onih čarobnjaka koji svaki sport ima, igrač kakav se rijetko viđa, igrač kojeg navijači obožavaju ali trenere izluđuje. Ništa drugačiji nije bio ni Popovich, koji je nekoliko puta izjavio da mu je Ginobili skratio život svojim potezima i da je zbog njega čupao kosu nebrojeno puta. Ali Manu je Manu i nije se promjenio, igrao je svoju igru i bio je genijalac. Prenio je dašak argentinske lepršavosti sa nogometnih terena na košarkaške parkete.
Na krilima njih trojice, San Antonio je izgradio pobjedničku kulturu. Razvili su specifičan sistem igre koji danas kopiraju najuspješniji treneri. Smatraju se za najbolju franšizu u Americi, te za najbolji košarkaški program u ligi. Njihova pas igra u kojoj učestvuju svi igrači, agresivna odbrana te neprestano kretanje bez lopte su nešto što danas uspješno kopiraju i Steve Kerr (bivši igrač San Antonia) i Mike Budenholzer (bivša desna ruka Popovicha) obojica osvajači nagrade za najboljeg trenera sezone.
Ono što uspjehe i dugotrajnost ove franšize čini još nevjerovatnijim je činjenica da veliki broj igrača koji su bili dio San Antonija prosječni košarkaški fan ne poznaje. Odnosno to su igrači za koje bi bilo upitno koliko bi im uspješna bila NBA karijera bez San Antonia. Igrači poput Rogera Masona, Matt Bonnera, DeJuan Blair i Gary Neal su nepoznanica većini usputnih navijača. Pa čak i oni poznatiji igrači koji su imali vrhunske sezone u svojim karijerama su relativno nepoznanica velikom broju navijača van Amerike a pogotovo novijim fanovima. Igrači poput Brucea Bowena, Micheala Finleya, Thiago Splittera i Fabricija Oberta su imali velike uloge u osvajanju titula i dugovječnosti Spursa.
Danas nema više Duncana. Nema ni Ginobilija. Nema ni Parkera. Tu je još uvijek samo Popovich, ali San Antonio i dalje iz sezone u sezonu igra playoff, dolazi do broja od 50tak pobjeda, razvija nove igrače za koje niko osim njihove skaut službe nije čuo te igra istu košarku več 20 godina. Samo što sada ne bih rekao za njih da su dosadni, nego bi rekao da igraju uz Warriorse najljepšu košarku u NBA ligi.
Treba vremena da čovjek nauči da košarka nisu samo zakucavanja i driblinzi i da nauči da cijeni taj šut od tablu.