Na Vaskrs 2010. godine Angelina Jolie posjetila je Rogaticu, gradić na istoku Republike Srpske. Za samo jedan dan boravka u BiH uspjela je da napravi čudo. Holivudska zvijezda posjetila je BiH u svojstvu ambasadorke Visokog komesarijata UN za izbjeglice UNHCR.
U improvizovanom skloništu koje je nekad bilo školska zgrada, upoznala je Lenu Babić, staricu koja je bila prinuđena na napusti svoj dom 18 godina ranije, na samom početku građanskog rata. Razgovarale su uz pomoć prevodioca – Anđelina o svojoj djeci, Lena o dugom čekanju na novi dom.
„Nisam znala da je ona slavna glumica“, govori Lena dok se prisjeća susreta sa Anđelinom. „Imala sam osjećaj kao da je poznajem godinama“. Slavnoj glumici baka Lena skuvala je kafu i ponudila je kolačima. Pošto je bio Vaskrs, kako pravoslavni običaji nalažu, lupale su jaja obojena u crveno, boju koja simbolizuje Hristovu krv.
Ubrzo poslije Anđelinine posjete ovom kolektivnom centru i izvještavanju medija o teškim uslovima života u njemu, stigla je pomoć iz inostranstva. U roku od dvije godine, Lena i njeni susjedi preselili su se u novu, namjenski izgrađenu stambenu zgradu, što se u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini može smatrati pravim čudom.
Danas u BiH, oko 8.000 ljudi koji su izgubili domove tokom sukoba devedesetih i dalje čekaju na čudo. Već 25. godinu žive u bijednim uslovima u takozvanim kolektivnim centrima – skloništima iz rata koja su trebala biti privremeno rješenje, ali su u nedostatku alternative postala trajno. Prije šest godina evropske vlade obezbijedile su pozajmicu od 60 miliona evra za izgradnju stanova za socijalno stanovanje, ali tek nekoliko njih je izgrađeno.
Prošle godine, politički sistem odgovoran za ovaj dvodecenijski neuspjeh suočio se sa novom humanitarnom krizom – ovog puta zbrinjavanjem migranata i izbjeglica zaglavljenih u bosanskoj zimi na putu ka zapadnoj Evropi. Bosna i Hercegovina nije direktno odgovorna za migrantsku krizu, najveću odgovornost snosi susjedna Hrvatska koja provodi politiku Evropske unije u pogledu zaštite granica.
Ipak, BiH dodatno je pogoršala ionako tešku situaciju. Kao i u slučaju kolektivnih centara, obezbjeđivanje skloništa i raspodjela pomoći iz inostranstva u rukama je političkog sistema koji je nemaran i izbjegava odgovornost. Na vrhuncu migrantske krize ove zime, hiljade izbjeglica i migranata bilo je smješteno u neuslovnom kampu Vučjak, na sjeverozapadu zemlje u blizini Bihaća. I dok su u kampu harale zarazne bolesti, lokalni lideri međusobno su se raspravljali oko toga gdje će smjestiti ove ljude.
Politički sistem Bosne i Hercegovine uređen je po Dejtonskom mirovnom sporazumu čijem je potpisivanju posredovala SAD i kojim je okončan građanski rat u ovoj zemlji. Međutim, sporazum ne može biti jedini krivac za mane bh. sistema, koji se reflektovao i na slučaj migrantskog kampa Vučjak.
„Svrha Dejtona bila je da zaustavi rat, a ne da stvori funkcionalnu državu“, kaže Džesi Barton-Hronesova, istraživač i stručnjak za Balkan na Odsjeku za međunarodni razvoj Univerziteta u Oksfordu. „Bosna i Hercegovina mogla je postati funkcionalna država da je postojala politička volja, da su tako odlučile ključne političke figure“.
Kampovi na grčkim ostrvima, zid na granici Mađarske, primjeri su kako su pojedine države reagovale na migrante i izbjeglice. Sve ovo dovoljno govori o njima, ali i o Evropskoj uniji. U Bosni i Hercegovini, evropska izbjeglička kriza preklapa se sa neuspjehom države da riješi ovaj problema. Način na koji se domaća vlast odnosi prema hiljadama svojih građana, koji čekaju na novi dom više od dvije decenije nakon rata, mogao je da nagovjesti i kakav će odnos vlasti imati prema hiljadama stranih državljana koji su na putu ka boljem životu u zapadnim evropskim državama trenutno primorani da borave u BiH.
Da bi država konačno zatvorila neuslovne kolektivne centare 2013. godine pokrenut je projekat preko Razvojne banke Savjeta Evrope (CEB), organizacije sa sjedištem u Parizu koja je osnovana kako bi obezbjedila smještaj izbjeglicama nakon Drugog svjetskog rata. Projekat ove banke za BiH pod nazivom „Zatvaranje kolektivnih centara“ CEB II, podrazumijeva ulaganje 104 miliona evra u izgradnju zgrada za socijalno stanovanje. Projekat bi omogućio zatvaranje 121 od 158 kolektivnih centara koji su i dalje u upotrebi. Više od polovine tih sredstava, oko 60 miliona evra, obezbijedile su države članice CEB, većinom zemlje EU i to je ponuđeno kao beskamatni zajam. Ostatak sredstava treba da obezbijede lokalne vlasti u Bosni i Hercegovini.
Međutim, projekat kasni bar pet godina. Prvobitni rok za njegovo sprovođenje pomjeren je sa 2017. na 2022. godinu. Do sada, samo je osam od 121 kolektivna centra zatvoreno. Menadžerka CEB u BiH Karin Lep rekla je za BIRN da ta banka nije odgovorna za sprovođenje projekta. „Na bosanskim vlastima je da iskoriste pozajmljena sredstva“, rekla je ona. „Mi nemamo nikakav mehanizam kojim bismo ostvarili pritisak na državu“.
Šta god da bude od projekta na kraju, za Grozdana Cvijanovića biće kasno. Ovaj 59-godišnji bivši vojnik preminuo je prošlog februara. Poslednje mjesece svog života proveo je sam, nepokretan, bez kontrole nad probavom, u drvenoj baraki u blizini Zvornika gradu na istoku Republike Srpske. Njegova baraka dio je kompleksa prizemnih drvenih objekata koji su podignuti da bi u njima boravili radnici obližnje fabrike. Kompleks je izgrađen u vrijeme Jugoslavije, a od rata je služio kao kolektivni centar.
Grozdanovi sujsedi kazali su za BIRN da se njegovo loše fizičko i psihičko zdravlje naglo pogoršano nakon smrti njegove majke. Kako je postao vezan za krevet, njegove prostorije su preplavili pacovi, privučeni ostacima hrane. Pred kraj života, Grozdana su od glodra branile komšije. Milan Petrović, koji živi u obližnjoj baraki, prisjeća se da je jednom prilikom vidio pacova da skače sa Grozdanovog kreveta bježeći u susjednu prostoriju. „Kad se pacov ponovo vratio u sobu pokušao je da prođe pored mene“, izjavio je za BIRN. „Rekao sam, e nećeš vala i ubio ga na mjestu“.
Zašto ljudi žive i umiru u ratnom skloništu punom pacova 25 godina od kraja rata? Odgovor na to pitanje nalazi se u komplikovanom političkom sistemu koji je napravljen na osnovu Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sistem je ispoštovao glavni cilj sporazuma: omogućio je akterima trostranog sukoba da dobiju udio u miru. To je postignuto podjelom Bosne na entitete približno iste veličine – Republiku Srpsku, u kojoj su Srbi u većini i Federaciju Bosne i Hercegovine gdje su većina Bošnjaci i Hrvati. Ovi entiteti imaju srednji nivo administracije između centralne vlade i lokalnih vlasti. Da se stvari dodatno zakomplikuju, Federacija ima dva nivoa lokalnih vlasti, kantone i opštine, dok Republika Srpska ima samo jedan nivo – opštine.
Mnoga ovlašćenja države, kao što su stambena izgradnja i obrazovanje, prenijeta su svim navedenim nivoima vlasti, kako bi se ispunili zahtjevi za širokom autonomijom i podjelom moći. U praksi ovo je dovelo do dupliranja i disfunkcionalnosti. Zadaci države su zanemareni i njeni resursi protraćeni, a da niko ne zna ko je odgovoran.
„Stvari propadaju kroz pukotine između različitih nivoa vlasti“, kaže za BIRN Boris Divjak, osnivač bosanskog ogranka antikorupcijske organizcije Transparency International. „Na kraju svako optužuje svakog za neuspjehe ili manjak transparentnosti“
Karin Lep iz CEB kaže da lokalne vlasti širom države snose najveću odgovornost za zatvaranje kolektivnih centara. Sledeći najodgovorniji su entiteti, dok centralna vlast ima „organičene nadležnosti“ u sprovođenju projekta CEB II.
U Zvorniku, gradonačelnik Zoran Stevanović prihvata da najveću odgovornost za zatvaranje kolektinih centara u ovom mjestu ima gradska vlast. Kaže da lokalna vlast prvobitno nije tretirala kolektivne centre kao prioritet, zbog mnogobrojnih zahtjeva za rješavanje stambenog pitanja drugih populacija stanovnika, ratnih vojnih invalida i porodica poginulih. Tek 2011. prijavili su se za kupovinu novih stanova za stanovnike kolektivnih centara, ali, kaže Stevanović, entitetske vlasti Republike Srpske su četiri godine razmatrale njihovu prijavu da bi je na kraju odbacile. „Htjeli smo da riješimo problem što je prije moguće, ali izgubili smo dragoceno vrijeme“, rekao je on za BIRN.
Vlasti RS-a nisu komentarisale konkretan slučaj kolektivnog centra pored fabrike glinice. Dragan Štrbac, najviši državni zvaničnik odgovoran za udomljavanje raseljenih, kaže da „nema nikakvih problema“ u sprovođenju projekta CEB II u Zvorniku. Takođe tvrdi da projekat napreduje bez smetnji širom tog entiteta. „Sve se razvija prema prvobitnom rasporedu“, rekao je za BIRN.