Knjiga američke autorice koja je nakon što su njeni dijelovi objavljeni u “The New York Timesu” izazvala je brojne i uglavnom žestoke reakcije kritike, osporavanja među stručnom javnošću, kao i žrtvama ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Profesor Hoare knjigu naziva propagandističkim štivom, koje ne poštuje istinu, manipulira čitateljima, ignorira pravomoćno utvrđene činjenice, realitivizira zločine i nekritički, gotovo apologetski i udvarački tretira glavnog “junaka” knjige Radovana Karadžića, pravomoćno osuđenog ratnog zločinca, prema kojem autorica Stern ne krije simpatije, pa i naklonost.
Evo šta je ugledni profesor napisao na svom Twiter profilu:
Upravo sam pročitao knjigu Jessice Stern. Kao i mnogi prije nje , započinje sa slamnatim čovjekom. “Započela sam ovaj projekat vjerujući u prihvaćeni narativ- da su Srbi zli počinitelji, a Bošnjaci prostodušne žrtve, ali sam u međuvremenu shvatila da je situcija nešto složenija”.
Pokušavajući da, navodno, razumije srpske počinitelje, ona jednostavno prihvata veiki dio njihovog narativa, snažno se oslanjajući na djela velikosrpskih simpatizera: Susan Woodward, Mishe Glenny, Roberta Haydena, kao i propagandista poput Davida Bindera i Johna Schindlera.
Ona u potpunosti prihvata argumente o nepravednoj naravi hrvatskog i bošnjačkog “separatizma” unutar postojećih republičkih granica, a Karadžićev rat tretira jednostavno kao odgovor na takvu nepravdu. Istovremeno nema pominjanja Udruženog zločinačkog projekta (UZP), ili uloge Beograda u planiranju raspada Jugoslavije i rata.
Naprotiv, ona se usredsređuje na Izetbegovićev navodni fundamentalizam i Islamsku deklaraciju, te je neselektivna u svojim dokazima, čak i dajući kredibilitet Slobodanu Praljku i Miroslavu Tuđmanu kao svjedocima protiv Izetbegovića.
Također se javljaju i stari mitovi o muslimanima koji granatiraju same sebe i pokušavaju manipulirati vanjskim svijetom kako bi intervenirali u njihovu korist; SAD koji sabotiraju mirovne planove, Hrvatsku koja koristi nacističke simbole, narativ o nesrbima kao fašistima u Drugom svjetskom ratu.
( Jesica Stern) Citira sažetak suđenja Karadžiću pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ): “Vijeće prihvata da je strana bosanskih muslimana namjeravala podstaći međunarodnu zajednicu da djeluje u njeno ime i, kao rezultat toga, ponekad otvarala vatru na teritoriju pod vlastitom kontrolom kako bi se za to okrivilo bosanske Srbe”.
Iako spominje četničku suradnju i njihove masakre, naglasak je stavljen na njihovoj navodnoj “antinacističkoj” ulozi. Naprimjer: “Četnici su bili monarhisti koji su branili Kraljevinu Jugoslaviju od nacista i nacističkih saveznika i saradnika tokom Drugog svjetskog rata”. (str.69)
Kao što su već drugi istakli, očiglednoj da joj se Karadžić lično dopada, te da je privlači, pa otuda konstantno korištenje fraza kao što su “dobrog izgleda”, “zgodan”, “poput aristokrate”, “poput Piercea Brosnana”, “harizmaičan”, “šarmantan”, kao bi ga opisala; njena patnja zbog dileme da li da ga poljubi, ili ne – provlači se kroz čitavu knjigu.
Također, ona tvrdi da su muslimani koristili Srebrenicu i druga zaštićena područja za napad na Srbe, kako bi izazvali srpsku odmazdu i pokrenuli vojnu intervenciju (str.30)
Dva puta je pogrešno predstavila moj rad (“Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu”, “Vrijeme”, Zenica 2019. op. “SB”), uključujući pogrešno pripisivanje mišljenja da je “rješavanje jugoslavenskog nacionalnog pitanja u 40-im godinama (20. vijeka)…pogodovalo nesrbima” (str.65)