-2.1 C
Sarajevo
22.12.2024

Zemlja koja truje svoje građane

Toksično jezero zvanična je deponija, bez ikakve zaštite, i svi otrovi se isparavaju u atmosferu, ulaze u vodotoke i doslovno prže prirodu.

 Krivac je Termoelektrana Tuzla koja otpad iz svojih postrojenja dovodi ovim cijevima i jednostavno ih izbacuje na otvoreno. Bez ikakve dozvole, kontrole, inspekcije. 

 Goran Stojak iz sela Divkovići osam godina svog života posvetio je borbi protiv ove ekološke katastrofe. Najprije kako bi spasio ljude. Ali bez uspjeha. Voda koja nosi teške metale i dalje dotiče iz termoelektrane.  

- OGLAS -

 „Osjetite sam miris. Znači, čisti otrov. Na sve načine uništava se priroda. Sve što vidimo, sve se uništi, sve se osuši. Sve umire“, kazao je Goran Stojak iz sela Divkovići, Tuzla.

 Ne samo da umire okoliš, nego i ljudi masovno dobijaju karcinom, kaže Goran. O otrovu koji se nalazi u ovoj vodi možete najbolje jednostavno saznati ako stavite ruku u nju i vidite šta će se desiti.

- Advertisement -

 „Karcinom ti je u ovim naseljima okolo kao virus gripe. Ja ne poznajem osobu da je umrla prirodnom smrću u mom dijelu naselja“, naglasio je Stojak.

 Iako vlasti u gradu i kantonu Tuzla nastoje sakriti ove činjenice, Goran preporučuje da se jednostavno ode u lokalnu ambulantu i provjeri zdravstvene kartone. Ili jednostavno posjetiti njegove Divkoviće u kojima se od preostalog stanovništva već njih 40% razboljelo.

 „Ja često odem u obitelji, obilazim osobe, i vidim djeca im već oboljela od astme, to je žalosno. Svi prikrivaju jer teško je nekome da kaže – e, u mene je dijete oboljelo. Svi prikrivaju, svi šute, svi se liječe. Svako se uvuče u svoju kuću i na kraju umre u bolovima“ rekao je Stojak.

 Sa Goranom odlazimo u Divkoviće, selo smješteno par stotina metara od termoelektrane. Selo koje odumire. Tamo posjeduje kuću u kojoj živi sa porodicom. Jedni su od posljednjih.

 Goranova majka a niti djeca, ovih dana ne izlaze vani. Zrak je toliko zagađen da je jednostavan boravak ispred kuće i udisanje, pogubno po zdravlje.

 Ulice u Divkovićima su puste. Preostalo stanovništvo je staro i tu čeka samo da umre. Djece je jako malo.

 „Kad pogledamo sve ove kuće, svaka osoba je od karcinoma umrla, svaka osoba je od karcinoma umrla, ili muž ili žena, sve ostaje prazno. Mjesto gdje svako izbjegava doći. Dakle, sve ovo kad pogledamo, svi su od kracinoma umrli, definitivno“, istakao je Stojak.

 Goranova komšinica Mara Iveljić ima skoro 80 godina i već je dobijala napade i gubila svijest zbog zagađenja. Protestirala je sa ostalima ispred termoelektrane, ali efekta nije bilo. Izgubila je muža, a skoro joj je oboljela i mlađa komšinica.

  „Moj muž je preminuo. Od pluća. To je sve povezano. Kakav je to muškarac bio, kakav je čovjek bio“, rekla je Mara Iveljić, stanovnica Divkovića, Tuzla.

 Ljudi koji su ostali da žive u selu brzo umiru, kaže Mara. 

 „Ovo ko je ostao ovdje, to je i otišlo. Pola njih. Samo da ste došli prije. Pola je otišlo naroda. Pod zemlju“, istakla je Iveljić.

 Nešto dalje u selu susrećemo Miju Jagića. Radni vijek je proveo u termoelektrani gdje je postai invalid rada zbog prašine, buke i povreda. Danas mu ta ista termoelektrana polako uništava život. Otorvna prašina se uvlači u kuću. 

„Dok nije bilo ove stolarije što je dihtovala, ona malo sprečava, a prijašnja drvena krila dok su bila, to je bila prašina u ormarima i ležajevima“, kazao je Mijo Jagić, stanovnik Divkovića, Tuzla.

 Mijo je zbog karcinoma izgubio nekoliko članova porodice. Izgubio je i imanje koje je prije pet-šest godina proglašeno potpuno zatrovanim. Ovo mu je prenio rođak koji je radio na istraživanju zemljišta. Zbog male penzije on i dalje na njemu uzgaja povrće. Da bi opstao.

 „Kaže ono je sve tamo u vas zagađeno, tetak. Rekla mu ta profesorica što je vodila taj posao, a on je bio na fakultetu. Govorite o vašem imanju? Ja, ja, ova strana dolje. To je bilo možda prije 5-6 godina“, naglasio je Mijo Jagić.

 A, Mijino imanje zagađeno je sa ove deponije šljake, Divkovići 1 i 2, koja je zvanično zatvorena. Nalazi se par stotina metara od sela, ali je i dalje izvor zagađenja. Radi se o tonama šljake koja jednostavno godinama tu izbacivana i nikada nije sanirana.

  „U ovom dijelu imaš zemlje par centimetara, negdje je nemaš nikako. I dalje kad sunce usija i zasuši, ide sve po naselju ta prašina, što vode izbijaju ljudima kroz bunareve, što ovaj otpad ne može ni za 1000 godina istruhnuti“, dodao je Stojak.

 Efekte zagađenja Tuzle najbolje osjete ljudi. Senad Isaković na Šićkom brodu vodi jedno ekološko udruženje kao i salon za uljepšavanje životinja. On je prije par godina dobrovoljno dao pramen kose na analizu kako bi se utvrdio utjecaj termoelektrane na život ljudi. U kosi su nađeni teški metali.

 „Kod nas su našli živu, olovo, šest sedam elemenata je bilo testirano i uglavnom, svi su ti ili u gornjim granicama ili preko. Znači, parametri koji su bili testirani“, rekao je Senad Isaković, eko aktivista, Šićki Brod.

 On je izgubio dva brata, u 58 i 61 godini. Kaže da ljudi u Tuzli umiru relativno mladi, ali da su i oni najmlađi već žrtve sistema u kojem se zbog profita doslovno uništavaju životi ljudi.

  „Tako vi imate strašnu situaciju da imate osnovnu školu koja je nasuprot termoelektrane, čak u nivou dimnjaka, kojoj 50 godina prozori nisu promijenjeni“, dodao je Isaković.

 Džemila Agić se već 18 godina bori za bolji okoliš pri Centru za ekologiju i energiju u Tuzli. Rezulati su blizu nule jer se samo Tuzla po zagađenju zraka poredi sa Pekingom. Mjerenja koja vrše ovo potvrđuju jer su prekoračenja u emisiji štetnih tvari enormna.

 „Mi u ovoj dolini se možemo samo nadati boljim klimatskim uslovima ili božijem daru da nam bude zima takva da nemamo smoga, pa jedino tako možemo očekivati da ćemo preživjeti. Više se možemo uzdati u neke druge sile, neko u ljude koji primaju platu i trebaju da djeluju u cilju obezbjeđivanja boljih uslova života za građane“, kazala je Džemila Agić, direktorica Centra za ekologiju i energiju iz Tuzle.

 Šta ovo znači za građane Tuzle, na primjer? Osim što ih truju postrojenja poput termoelektrane, tu su i druga ložišta te automobili. Svake godine ista priča, bez ikakve akcije lokalnih vlasti. Prekoračenje zagađenja se bilježi u kontinuitetu i po 600-700 sati, što je nepodnošljivo za život građana. A, oni masovno umiru.

 „Kada je 2017-te za jedan dan u Tuzli umrlo 50 ljudi, a umire ih troje prosječno, onda bi to trebalo da bude alarmantno. Kada mi čujemo male izvještaje od strane klinike za plućne bolesti pa vidimo koliko je alarmantna situacija, ali na osnovu nekoliko činjenica koje procure u medije, mi ne možemo napraviti neki veliki pomak“, dodala je Agić.

 20 minuta vožnje od Tuzle je Lukavac, mjesto u kojem se na dužini od 6 kilometara nalaze tri velike fabrike koje enormno zagađuju sve oko sebe. Ovo je prava tvornica otrova, grad u kojem ne biste željeli živjeti.

 To više ne želi ni Tahir Hrnjić. Nakon 10 godina provedenih Afganistanu, u izgradnju kuće uložio je više od 250.000 KM. Sada je želi prodati i otići. Zbog loše politike, ekonomije i zagađenja.

 „Kad bi sad uzeli u obzir i ovo zagađenje, onda stvarno, Lukavac se pretvara u jedan mrtvi grad. Zagađanje je katastrofalno, emisije štetnih gasova su kontinuirane“, kazao je Hrnjić.

 Njegova kuća je 300 metara od velikih lukavačkih postrojenja. Za 24 sata veš koji ostane napolju ponovo je prljav i to od prašine pune teških otrova, kaže Tahir. Pokazuje nam količine prašine po prozorskim oknima.

 „Možete pogledati moj sto koji se čisti svaki dan. Pogledajte to. Pogledajte te prašine. Ovo se svaki dan briše. Pogledajte na šta to liči. Evo vidite kakva je to prašina.  – To nije obična prašina? – To nije obična prašina, to sadrži sve najteže metale koji postoje“, rekao je Hrnjić.

 Jedini koji se bune u Lukavcu su nevladin sektor i nekolicina građana. Život postaje nizdrživ kaže Bejazet Okić iz Foruma za zaštitu okoliša. Tri velika postrojenja već par godina rade bez okolinskih dozvola, a posebno GIKIL koji posljednjih mjeseci izaziva incident za incidentom. Niko ih ne kontroliše, a oni bez ograničenja u zrak ispuštaju otrove poput benzol apirena koji spada u prvu kategoriju otrovnosti.

 „Njega je po okolinskoj dozvoli, dozvoljeno pet miligrama po metru kubnom, a oni su išli i do 150, 170 i 200 miligrama. A u podacima za izadavanje okolinske dozvole smo našli i 277 miligrama“, naglasio je Bejazet Okić, predstavnik Foruma za zaštitu okoliša, Lukavac.

 Problem su i drugi otrovi, poput koksnog gasa. Mi smo svjedočili izbacivanju velike količine ovog otrova u vidu bijelog oblaka dima, što je proces koji se ponavlja svakih 15-ak minuta iz lukavačke koksare. Samo ovaj gas sadrži 50 polutanata. Stanje je haotično i teško, a rezultat je porast oboljelih.

 „U 2014-oj godini imali smo 245 oboljelih od karcinoma, imali smo 42.000 drugih bolesti na godinu dana. Znači, gotovo svaki stanovnik općine od 46.000 ljudi je bio bolestan od neke bolesti“, rekao je Okić.

 Šteta po ljude ali i ekonomiju Lukavca je ogromna. Samo cijena liječenja po jednom pacijentu pokazuje da je opstojnost ljudi na ovom prostoru u potpunosti ugrožena. Jer gasovi koje udišu godinama, bez greške rezultiraju bolešću.

 „245 oboljelih  po 100.000 maraka najniža cijena košta liječenje na godišnjem nivou jednog pacijenta oboljelog od karcinoma. To je 24, 5 miliona maraka za liječenje“, zaključio je Okić.

Ovo je cijena, dok industrija koja je uzrokuje, radi u gubitku. Kako navodi gdin Okić, prema sudskim podacima, gubici samog GIKIL-a su 240 miliona KM. A, pustoš koju ostavljaju ova i druge kompanije, tek će se vidjeti.

 

- OGLAS -

Pročitajte još

NAJNOVIJEFACE.BA