Da biste osvojili Grand Slam, potrebno je pobijediti u sedam mečeva. I kao da sam taj podatak nije dovoljno težak, za svakog tenisača koji mašta o Grand Slamu tek slijedi okrutna stvarnost: na tom putu do sedam pobjeda, jednom, dvaput ili čak triput morat će se sresti s najvećim tenisačima koje je ovaj sport ikada vidio. Kao što smo vidjeli na primjeru 26-godišnjeg Dominica Thiema, potrebno je da se dogodi gotovo čudo kako bi se u ovoj teniskoj eri netko probio do vrha.
In the last SIXTEEN YEARS, your men’s grand slam champions…
Federer/Nadal/Djokovic: 54
Every other male human being on earth: 10 pic.twitter.com/eiUO2SqAi7— Addisu Demissie (@ASDem) September 9, 2019
Roger Federer, Rafael Nadal i Novak Đoković sada su osvojili 52 od prethodnih 60 Grand Slam naslova. I to niz od 13 uzastopnih upravo je produžio Novak pobjedom u finalu Australian Opena protiv Thiema. Posljednji tenisač osvajač Grand Slama koji nije član “velike trojke” bio je Stan Wawrinka, koji je 2016. na US Openu osvojio svoj treći Grand Slam, odmah nakon što je i Andy Murray na Wimbledonu osvojio svoj treći. Činilo se tada da velika trojka posustaje. Kako smo samo bili naivni…
Nakon toga, Wawrinka, Marin Čilić (dvaput), Kevin Anderson (dvaput), Dominic Thiem (triput), Juan Martin del Potro i Daniil Medvedev bili su samo jednu pobjedu udaljeni od Grand Slama, ali uvijek ih je zaustavio Švicarac, Španjolac ili Srbin. Doduše, Del Potro i Čilić su svoju bol ublažili sjećanjem na osvojene Grand Slamove 2009., odnosno 2014. godine, ali za većinu ostalih, Grand Slam je ili neispunjen san, ili pretežak zadatak.
Ovo su samo neki od veoma dobrih tenisača koji su imali tu nesreću biti suvremenici najbolje trojke u povijesti tenisa, piše ABC News.
Australian Open
Tri godine prije početka ere velike trojke, Marcos Baghdatis, Fernando Gonzalez i Jo-Wilfried Tsonga uspijevali su se kvalificirati u finala 2006., 2007. i 2008. godine.
Iako nije bio nositelj, Baghdatis je stigao do finala na krilima pobjeda nad top 10 tenisačima poput Andyja Roddicka, Ivana Ljubičića i Davida Nalbandiana koji su svi bili odlični igrači, ali su ipak bili “smrtnici”. U finalu ga je već čekao Federer, i iako je Cipranin uspio povesti u setovima, iduća tri je dobio Švicarac, osvojivši 13 od posljednjih 15 gemova u meču.
Put Gonzalesa bio je možda i najmanje iznenađujući – bio je 10. nositelj, ali je ipak uzburkao tenisku javnost, jer je na putu do finala izbacio Lleytona Hewitta, petog nositelja Amerikanca Jamesa Blakea, Rafaela Nadala i njemačkog veterana Tommyja Haasa. Sve dok u finalu Federer u tri seta nije pokazao klasu.
Tsonga je 2008. kao 38. tenisač svijeta pobijedio Andyja Murrayja u prvom kolu, a potom i Nadala u polufinalu. U finalu ga je čekao Đoković koji tada nije bio ni blizu igrač kakav je danas. Međutim, Tsonga je poslije dobivenog prvog seta izgubio iduća tri.
Baghdatis i Gonzalez su zahvaljujući svojim plasmanima u finale dostigli najviši ATP plasman u karijerama, i grčevito su se borili zadržati ga, ali Tsonga je gotovo 10 godina bio nadomak ili unutar Top 10, ne uspjevši dostići svoj najviši plasman (5. mjesto) sve do 2012. godine. Francuz je bio sudionik još pet polufinala, i nikada nije uspio osvojiti Grand Slam, nabacujući na sebe sliku žrtve ere u kojoj su počeli dominirati “izvanzemaljci”.
Dobri, ali nedovoljno visoki momci
Murray i Wawrinka su se povremeno uspijevali nositi s velikanima i obojica su tijekom karijera stigli do tri osvojena Grand Slama. Zato se za njih ne može reći da su vlasnici titule za najfrustriranije karijere. Ovo “laskavo” priznanje ide na adresu Davida Ferrera.
Španjolac je bio dovoljno dobar postati svjetski broj tri, ali proveo je 159 tjedana svoje karijere na poziciji između trećeg i petog mjesta, nadomak elite. Svi su ga voljeli zbog njegove upornosti i sposobnosti da se nosi s velikim dečkima usprkos relativno niskom rastu i nedostatku ozbiljne snage. Njegovo jedino veliko finale dogodilo se 2013. na Roland Garrosu, kada ga je u finalu prešišao sunarodnjak Nadal. Još pet puta stizao je do polufinala, ali četiri puta su ga eliminirali ili Nadal ili Đoković, a jednom i Andy Murray. Španjolcu je nedostajao taj ubitačni udarac koji je bio prisutan kod njegovih viših kolega i stajao ga je boljih rezultata u završnicama turnira.
Slično se može reći i za Keija Nishikorija, Japanca koji se uspio 2014. kvalificirati u finale US Opena, da bi ga tamo otpuhao tenisač s dobrim servisom. A kada smo već kod njega…
Dobri, ali previše visoki momci
Dakle, Nishikorijev neuspjeh ide s napomenom, zvjezdicom. Jer njega na putu prema vječnosti nije zaustavio netko iz velike trojke, već odličan server – Marin Čilić.
U ždrijebu u kojem Nadal nije sudjelovao, Čilić je stigao do finala pobijedivši Federera u polufinalu, a Nishikori je pobijedio Đokovića. Čilić je u finalu pobijedio Japanca u setovima 6:3, 6:3 6:3, i tako je postao jedan od četvorice izvan velike trojke koji su osvojili Grand Slam u posljednjih 15 godina.
Međutim, i Čilić spada u kategoriju tenisača koji mogu žaliti. Poražen je u iduća dva finala od Rogera Federera, na Wimbledonu 2017. i Australian Openu 2018. godine. Na US Openu 2017., Nadal je savladao visokog Kevina Andersona. Isto je ponovio Đoković na Wimbledonu 2018.
Finalist Wimbledona 2010. Tomas Berdych, finalist Wimbledona 2016. Miloš Raonić i finalist US Opena iz 2018. Juan Martin del Potro kao da su bili prokleti. Svi su veoma visoki i snažni tenisači s impresivnim servisom, ali i sasvim dovoljno drugih kvaliteta za osvojiti pehar Grand Slama. Međutim, ni to nije bilo dovoljno da bi se savladali Federer, Nadal i Đoković.
Trivijalno pitanje
Tko je bio prvi čovjek koji je pobijedio Nadala na Roland Garrosu? To nije bio veliki prvak. Nije bio ni netko tko se smatra zvijezdom tenisa.
Bio je to Robin Soderling.
Do danas, ovaj Šveđanin je ostao jedini uz Novaka Đokovića koji je igrao protiv Nadala na Roland Garrosu i uspio pobijediti. Njegova pobjeda u četvrtom kolu 2009. godine mnogo je značajnija i zbog toga što je okončala Nadalov niz koji je trajao čak 31 meč bez poraza, a koji je započet 2005. godine kada je bio 18-godišnjak. U finalu je poražen od Federera, a sljedeće godine od Nadala. Tada je došao do najvišeg ranga u karijeri – četvrtog mjesta. Međutim, nikada više nije stigao dalje od četvrtfinala.
Momci za koje je prerano suditi
Ovdje priča postaje i tužna i uzbudljiva, jer su Daniil Medvedev i Dominic Thiem bili sudionici četiri od prethodnih pet finala Grand Slama.
Thiem je naletio na Nadala na njegovoj najdražoj podlozi – zemlji, u finalu Roland Garrosa 2018. i 2019. godine. Oba puta je poražen, a svoje treće finale upravo je izgubio od Novaka Đokovića. Medvedev je u međuvremenu osvojio dva seta protiv Nadala u finalu US Opena, i postao prvi tenisač koji je natjerao Španjolca u pet setova osvojiti Grand Slam, prvi poslije Federera 2009. godine u Melbourneu.
Medvedev ima svega 23 godine i četvrti je tenisač svijeta, 26-godišnji Thiem nalazi se na petom mjestu.
Iako su se ljudi više puta opekli tijekom ove izjave, čini se da je kraj ere velike trojke bliži nego ikada ranije – ne samo zbog toga što su oni stariji nego ikada prije. Medvedev i Thiem su trenutno predvodnici novog vala, a uz njih je i 22-godišnji Alex Zverev, kao i Nick Kyrgios.
Federer, Đoković i Nadal će se jednom morati povući, a netko će ih morati zamijeniti. Trenutno se najviše šansi daje Thiemu, Medvedevu i Zverevu, a činjenica da je u prethodnih 12 velikih finala u čak 10 sudjelovao netko tko nije član velike trojke, daje nadu da ćemo u idućem razdoblju dobiti neizvjesniju borbu u muškoj kategoriji.