Na današnji dan, prije dvije godine, napustio nas je velikan bh. košarke Sabit Hadžić. Tim povodom, objavljujemo tekst iz marta 2018. posvećen upravo nekadašnjem asu sarajevske Bosne i najuspješnijem selektoru košarkaške reprezentacije BiH svih vemena.
Nije se znao radovati. Znao je biti sretan, da ne bude zabune. Ali, radovati se nije znao, barem ne kao što to radi većina igrača i trenera.
Nije padao u trans od euforije ni kada smo pobijedili Hrvatsku u Splitu (67:64) te novembarske noći 1998. godine. On je bio selektor, a to je bila jedna od njegovih najvećih pobjeda u trenerskoj karijeri. Kada je Neno Marković na toj utakmici ubacio najvažniju tricu u svom životu, svi na našoj klupi su skakali, jedino je Sabit Hadžić samo šetkao i gledao u semafor. Nije mogao odahnuti sve dok se sirena ne oglasi.
Bio je i dostojanstven pobjednik. Nikad teške riječi na račun protivnika, uvijek odmjeren i korektan. Teško je podnosio i najbenignije poraze, zbog toga je uvijek imao i veliko poštavanje prema svim gubitnicima ovog svijeta.
Emotivac do srži. Nervoza ga je često gutala, topio se od uznemirenosti u većini svojih utakmica na klupi. Stvarno nije volio gubiti, kako zbog sebe, tako zbog drugih. Za razliku od krhke demonstracije radosti, srklet je znao iskazati u punom volumenu, svi su to znali oko njega. I voljeli su ga takvoga, znali koliko ga boli, koliko ga tišti spoznaja da je možda nekoga razočarao eventualnim porazom ili promašajem.
Ipak, bio je dovoljno mudar kao strateg, ali i kao aktivan igrač. Kažu da je FIBA upravo zbog ljudi kao što su Hadžić promijenila jedno pravilo, kada košarkaš trzne fintom protivničkog igrača, a zatim se podvuče ispod njega. Nekad je to bio faul za igrača s loptom, što je Sabe koristio, ali danas je prekršaj u napadu. Znao je, dakle, upotrijebiti taj nama svojstveni vic u igri, bio mozak na terenu. Na kraju balade je ipak bio pošten takmičar, sportista od glave do pete.
Igrao je za Bosnu u onoj famoznoj majstorici za prvaka Jugoslavije protiv Šibenke. Klub Dražena Petrovića je pobijedio, ali je zbog sudačkog previda poništena utakmica. Trebala se igrati nova, ali Šibenčani su odbili te je trofej ipak dodijeljen Bosni. Sabe je to prokomentarisao prije nekoliko godina ovim riječima:
“Ko god da je tada osvojio prvenstvo, nije lijepo. Bosna to prvenstvo vodi kao svoje, a Šibenka kao svoje. Bez obzira na to ko je zaista bio prvak, ružan je način. Šibenčani su prvaci postali sudačkim previdom, a mi za stolom. Puno bi ljepše bilo da je prvak odlučen na parketu”, kazao je Hadžić i tako pokazao veličinu.
Bio je prvak Evrope sa sarajevskim Studentima, osvajač bronze sa reprezentacijom Jugoslavije na OI u Los Anđelesu. Čak četiri puta je vodio kao selektor reprezentaciju BiH na evropskim prvenstvima. Puno će vode proteći dok jedan stručnjak to uradi sa bh. selekcijom. Bio je lider snažnim karakterima kao što su Avdić, Marković, Firić, Bećiragić… Veliki čovjek koji je vodio velike ljude. Na čelu ekipe u kojoj se najviše cijenilo kakav si insan, pa tek onda kakve imaš fizičke predispozicije.
Vodio je jednu sjajnu generaciju u godinama kada su ovoj zemlji pobjede trebale najviše. I zato, Sabe, hvala ti za košarku.
(SCS)