Hadžifejzović: “Sada naša analiza izbornog procesa. Sumnja. Jedan od postulata naše profesije, osnovna pretpostavka našeg zanata, osnovno polazište novinarstva je – sumnja. Mi moramo sumnjati i u običnu vijest – da li je istinita, tačna, moramo je provjeriti, analizirati, utvrditi.
‘Sumnjam, mislim – dakle jesam’, kaže filozof. Sumnja ne znači tvrdnja, ali analizirajmo sa sumnjom, naravno, uz činjenice.
Sumnjive su brojke na ovim izborima, prvenstveno broj glasova za neke kandidate koji su bili favoriti, pogotovo za one koji su na prethodnim izborima imali ogroman broj glasova, a sada su prošli jednostavno – katastrofalno.
Evo primjera. Da li je moguće da Željko Komšić, koji je na predsjedničkim izborima i izborima za Državni parlament imao stotine hiljada glasova, na ovim izborima – čak kao nosilac liste svoje stranke – dobije samo 6900 glasova i ne prođe, ne uđe u Parlament? Od čak 337.000 glasova koje je nekada dobijao, pa do, prije samo četiri godine, 227.540 glasova… OK, tada veća izborna jedinica, ali nije OK – što bi on rekao – ma, hajte, molim vas, samo 6900 ove godine.
U njegovoj izbornoj jedinici glasalo je oko 200.000 osoba, a on je dobio samo 6900.
Njegov kandidat za Predsjedništvo, Slaven Kovačević, u suštini je Željko Komšić lično, samo u drugom agregatnom stanju, a osvojio je 74.000 glasova.
Dalje. Sebija Izetbegović, u izbornoj jedinici u kojoj je glasalo 90.000 glasača, dobila je samo oko 5800. Prošla je u Federalni parlament, ali broj glasova za nju, tako malo, teško je objašnjiv. Prije četiri godine, u manjoj izbornoj jedinici – 15.000 glasova.
Povukla se iz kampanje, nije provocirala javnost svojim nastupima, dobro ju je neko savjetovao, sve OK, ali samo ni 6000 glasova, što je čak pet puta manje od njenog glavnog političkog čeda, izuma i ljubimca. Nemoguće.
Dalje. Nermin Muzur. Prije samo dvije godine, na Lokalnim izborima za načelnika Ilidže, dobio je čak 20.000 glasova, a sada, na izborima za kanton, kao nosilac liste i u izbornoj jedinici u kojoj je glasalo čak 184.000 osoba, dobio je upola manje – samo 11.000. Još gore – Muzur je prije dvije godine na Ilidži dobio 20.000, a sada, u svojoj općini, gdje je još načelnik, samo 4500.
Dragan Mioković na prošlim federalnim izborima dobio je oko 4000, a sada 1600 glasova. Od 106.000 glasača, samo oko jedan posto za doskorašnjeg predsjednika Parlamenta. Nije prošao.
Šemsudin Mehmedović, prije četiri godine – ista izborna jedinica – 35.000, sada 3300 glasova.
Dodik, da je lično crtao, ne bi ovako ponižavajuće prošao njegovi protivnici: Draško Stanivuković, Jelena Trivić, Nebojša Vukanović, SDS – svi protivnici Dodika – poraženi i poniženi na izborima.
Vukanović treći za predsjednika RS-a – oko 100.000 glasova, a njegova stranka za Narodnu skupštinu – samo 24.000. Frtalj.
Jelena Trivić, prije četiri godine za predsjednicu čak 273.000, a sada samo 1500 glasova. Ha-ha.
Čović kao da se igrao matematike: Zdenko Lučić 54.000, što je tačno duplo manje od Darjane Filipović – 111.000. Kao da se Čović zafrkavao s procentima – sve po pola. Dva frtalja. Lučić je bolje prošao u Sarajevu nego u Mostaru – loš vic.
U suštini, Dodik i Čović su sasvim, potpuno eliminisali sve svoje protivnike, male stranke s jednom ili dvije ruke tu i tamo. Uklonili su sve smetnje i prepreke…
Ima nevjerovatnih rezultata u koje ne treba sumnjati, a vi ih analizirajte.
Sarajevo je porazilo Izetbegovića. Kandidati SDA radili su i glasali za sebe, a ne za njega. Pobijedili su u Sarajevu, gdje je Izetbegović izgubio. Glasali su za sebe, svoje pozicije, interese – ne zaboravite, to je ogroman bazen, fond, skup ljudi koji se formira i koji vlada čak trideset šest godina. I nije tačno da su glasali samo stari, glasale su i nove generacije SDA. Za sebe.
Izetbegović – čak 42.000 glasova manje od svoje stranke. Od dva miliona Bošnjaka na spiskovima, za njega ni deset posto… Nema dileme, izbore je izgubio i zbog izdaje.
No, još nije sve gotovo. I dalje u svemu ima matematike. Nevažeći glasovi, na ručnom prebrojavanju, mogu da budu važeći. Dolaze glasovi iz inostranstva – oni mogu mnogo toga da poremete. Pitali smo CIK – nije nam odgovorio – kako je sve ovo moguće. Sa sumnjom smo pitali.
Kako je moguće da u entitetu RS na biračkim spiskovima ima čak 25 posto više birača nego što ima punoljetnih stanovnika? Frtalj viška.
To ručno, konačno prebrojavanje bilo je sumnjivo svih ovih trideset šest godina. Zašto i sada ne bi bilo sumnjivo kada i ono što je skener proglasio nevažećim može biti važeće? Koliko od 400.000 nevažećih listića može odjednom postati važeće?
I najvažnije u svemu, na ova pitanja bi CIK trebalo da odgovori: kako je moguće da ima, i ima li ih, više glasačkih listića nego što je glasača pristupilo glasanju? To je nemoguće, osim ako se popunjeni listići dodaju nakon glasanja.
I zašto su, da li su, podaci sa skenera, otvorenim internetom, prvo išli na servere van BiH, a odatle na server CIK-a? Na tom putu se sto puta može manipulisati.
Pa objasniti podatak, da li je tačan i da li je ovo moguće: u sedamnaest sati izlaznost u HDZ-ovoj Hercegovini bila je 33 posto, a onda za samo dva sata, do devetnaest sati – 42 posto. Devedeset hiljada glasača za samo dva sata.“