"Ljudi koji ne razgovaraju, ne razumiju jedni druge. Oni koji razgovaraju, razumiju jedni druge. Razgovor ubija predrasude."

Ovo je moto novinara Senada Hadžifejzovića, koji je bio potvrđen mnogo puta tokom njegove karijere, od njegovog rada u novinama preko radija i televizije. On je razgovarao sa Momom Kaporom, tokom 1980-ih, piscem koji je bio 'jedan nepodnošljivi, gadan neprijatelj Sarajeva, nepoželjan u Bosni.' On je također razgovarao sa Milovanom Đilasom, 'izdajicom i disidentom', u kasnim osamdesetim, u prvom pojavljivanju 'princa Komunističke partije' nakon njegovog puštanja iz zatvora i tokom kućnog pritvora.

On je 'ispitivao' Aliju Izetbegovića, 'muslimanskog fundamentalistu' u kasnim osamdesetim godinama, odmah nakon njegovog puštanja iz utamničenja, koji je u svome prvom televizijskom 'svjedočenju' priznao sve. Nešto prije početka rata, on je postavio pitanja 'političkim blizancima' Tuđmanu i Miloševiću, pitajući ih šta su se dogovorili u Karađorđevu, kazavši samom sebi da takav jedan dogovor može voditi jedino ka ratu. Na početku rata, on je bio jedini novinar koji je vodio obuhvatan intervju uživo sa Radovanom Karadžićem, koji je već bio poznat kao 'neprijatelj Bosne' i pokušavao je da ga uvjeri da prestane sa napadima na Sarajevo što je Karadžić prihvatio. Odmah nakon toga, Izetbegović je prihvatio isto tokom živog uključenja.

On je apelirao na generale, komandante Jugoslovenske armije, 'koljače bez srca' Kukanjca i Aksentijevića, da zaustave ubijanje civila, tokom programa uživo TV Sarajevo. Oni su dobili poruku. Potom. Još jednom je uvjerio 'neprijatelja' Karadžića u programu uživo da ne može biti pobjednika u ovom ratu, da samo može biti veliki broj žrtava i mnogo mrtve djece. Radovan se složio s tim.

2. maja. 1992, u javnoj TV debati dugoj osam sati, on je ubijedio generala Jugoslovenske narodne armije Đurđevića, 'otmičara', da odmah mora osloboditi legalno izabranog predsjednika BiH Aliju Izetbegovića. On je apelirao na njegovu oficirsku čast i predanost demokraciji. Predsjednik je pušten nakon diskusije.

Tokom cijelog rata on je poentirao bosanskoj, 'muslimanskoj eliti i generalima', Izetbegoviću, Silajdžiću, Ganiću, Hajrulahoviću, Alagiću, Dudakoviću, da njihova zemlja, ljudi, 'politika i armija ne smiju pasti u zamku osvete i mržnje.' Nakon rata, on je bio prvi novinar iz ' zemlje žrtve zločina i nepravde' koji je govorio sa 'prezrenim predstavnicima agresora' – Vukom Draškovićem, Tomislavom Nikolićem, Ivicom Dačićem, Borisom Tadićem, Vukom Jeremićem.

Nakon rata, on je bio prvi koji je spojio tročlano Predsjedništvo BiH – 'troglavo čudovište' – Izetbegovića, Jelavića i Radišića- u televizijskom studiju i pokazao publici da tri predsjednika mogu razgovarati jedan s drugim.

On je prvi generalnoj javnosti predstavio vođe četveročlanog Međureligijskog vijeća – muslimana, jevreja, pravoslavnog hrišćanina i katolika – Cerića, Fincija, Nikolaja i Puljića, gdje je naglasio činjenicu da četiri religijska lidera vjeruju u jednog boga.

U serijalu intervjua uživo, on je predstavio predsjednika Hrvatske, Stjepana Mesića, kao odlučnog lidera i velikog prijatelja Bosne. Na ovaj način su izliječene ratne rane.

Tokom tri intervjua sa crnogorskim premijerom Milom Đukanovićem, 'agresorom', on je zaključio ' da je mala Crna Gora veliki neprijatelj, a sada prijatelj Bosne i Hercegovine'.

On je bio prvi novinar koji je spojio putem satelitskog linka 'tri predsjednika-tri neprijatelja' i 'učinio da Mesić, Tadić i Silajdžić razgovaraju'. To je bio prvi i jedini put da su oni održali 'normalne' razgovore. On je bio prvi koji je otišao u Banja Luku i uradio intervju sa Dodikom, ' separatistom i iredentistom.' On mu je rekao, ' razgovaraj, napusti monolog gluposti'. On je ovo ponovio još jednom i Dodik je to prihvatio. On je pozvao u Sarajevo i razgovarao sa srbijanskim ministrom inostranih poslova, Vukom Jeremićem, 'zlim bikom'.

Da, mi moramo razgovarati, to je jedini način, priznao je srbijanski predsjednik Tadić u jednom neobično otvorenom razgovoru bez bilo kakvih pripremljenih dokumenata.

Zaista, razgovor je jedina solucija, i ovo je bilo potvrđeno uživo od strane Richarda Holbrookea, Madeleine Albright, Christiane Amanpour, Martina Bella, Francisa Boylea, Riza Khana, Milana Kučana, Hašim Taćija, Fatmira Seydioua, Kire Gligorova i drugih glavnih protagonista ‘ drame Jugoistočne Evrope i Zapadnog Balkana’.

"Kad god nismo uspjeli razgovarati – billi smo u ratu. Sada kada razgovaramo – to se zove mir."

Dobro je ali neobično, čudno za novinarstvo i loše za politiku, kada novinar mora da objasni političarima osnove, suštinu njihovog zadatka. Razgovarajte, tako da biste mogli razumjeti jedni druge.