Monsinjor dr. Franjo Topić bio je gost večerašnjeg izdanja “Centralnog dnevnika sa Senadom Hadžifejzovićem”.
Hadžifejzović: „Rekli ste da u BiH vlada ‘kuknjavitis’?“
Topić: „Tako je. Tako se stvara negativna atmosfera! Ima kuću, stan, posao i opet kuka! Ti ljudi su u suštini nezadovoljni! Ljudi su pohlepni! Materijalno nije nikoga usrećilo! ‘Daj mi Bože tako upotrebljavati ovozemaljska dobra da zaslužim nebeska’, tako kaže kršćanstvo!“
Hadžifejzović: „U hrvatskim medijima monsinjor kaže: ‘BiH ima petnaest katoličkih škola, 93 hrvatske škole, 800 svećenika, 500 časnih sestara. Mi nismo dijaspora!'“
Topić: „Pa naravno! Volim Bosnu jer sam tu rođen! Nisam rođen u Mađarskoj ili u Austriji! Ja sam istovremeno i Hrvat i Bosanac i Evropljanin! Svi Hrvati Evrope nisu u kulturi napravili koliko je napravio ‘Napredak’! Mi nismo ovdje podstanari! Moja obitelj dvjesta godina živi u Travniku, a prije toga smo dvjesta godina živjeli u Livnu! Molim ljude da ne govore političkim jezikom! Tu nema milosti! Ovdje ima puno dobrih stvari i to trebamo isticati!“
Hadžifejzović: „Izdali ste novu knjigu ‘Vjera ljubavlju djelotvorna'… Ko je za života dobio knjigu, a da mu ovakvi ljudi pišu o tome ko je on? Mi kao društvo ne priznajemo nikoga, izgleda…“
Topić: „Dosta ljudi je pisalo o meni u toj knjizi… Ima oko četrdeset autora i svi su rado prihvatili da pišu! Naslov kaže većinu stvari. Vjera bez djela je mrtva! Lakše je činiti zlo! Važno je razvijati ono što je pozitivno u čovjeku! Mi smo nezadovoljni, kukamo, stvaramo negativno mnijenje! U Africi većina ljudi nema kruha! Jedan dolar im je dnevnica, ako uopće i rade! Većina ih ne radi! Mi ovdje bacamo kruh! Koliko se u Evropi hrane baci, svi gladni bi se mogli nahraniti!“
Hadžifejzović: „Pričali smo o Ismetu ef. Spahiću, njegovom iskušenju… Svako od nas je na iskušenju, tako je i on objašnjavao svoju tragediju… Preživjeli ste leukemiju. Imate li neki savjet ljudima?“
Topić: „Imao sam 35 godina kada mi se to desilo! To je Božije čudo! Bitni su lijekovi, ali nisu dovoljni! Doktori su otkrili to sasvim slučajno! Otišao sam u Zagreb, tamo sam bio četrdese dana, izgubio sam šesnaest kilograma… nisam ništa jeo, živio sam na infuziji… Desetak nas je bilo, a niko nije preživio osim mene! Meni je Bog dao milost; prihvatio sam smrt i napisao oproštajno pismo! Ljudi su me oteli od smrti; svi su se molili za mene! Otišao sam u Essen i 77 dana sam bio u samici! Nikad nisam gubio nadu, ni kada sam bio bolestan! Radio sam i funkcionisao i kada sam bio u bolnici! Bog mi je dao snagu da sam sve prihvatio, ali ljudi su me, opet ponavljam, oteli od smrti molitvama i podrškom! Čovjek je i tijelo i duša! Bez dobre glave ne može se ozdraviti! Važno je biti ljudima blizu kada im je teško! Nije se lako pomiriti sa bolešću! Ali ako ne prihvatite bolest, teško se možete izliječiti! Ja sam objektivno loše, ali sam subjektivno dobar! Za trijumf zla je dovoljno da dobri ljudi ništa ne čine, zato činimo dobro!“