Hadžifejzović: „Rat, mart 1994. godine. U Frankfurtu sam, nakratko, nimalo dobrim povodom. Traži me Halid Bešlić. Sastajemo se u rano jutro u malom bosanskom hotelu. Nije spavao, koncert je završio prije samo par sati. Pričamo o ratu, Sarajevu, raji. Plače… U mali hotelski restoran, niotkud – dakle, iz Bosne – dolazi ranjenik na štakama. Mlad, tridesetak godina, toliko ranjen da je čudo da se drži za štake. Stidljiv, kulturan, treba mu pomoć, ali je ne traži. Neće da smeta, hoće da ide… Halid iz džepa vadi poveliku gomu para, maraka, i daje mu. Stidljivi borac – ranjenik tiho odlazi sa suzama.
Imam slobodu da ga pitam: ‘Koliko si mu dao?’
‘Sve.’
‘Sve od koncerta sinoć’ – kaže.
‘A koliko je bilo?’
‘Ne znam’ – veli.
‘Je li tebi išta ostalo?’
‘Nije.’
Ja sam ovo vidio, a oni koji su bili s njim stalno kažu da je stalno tako i davao… Nije znala lijeva ruka šta i koliko daje desna.
Otišao je čovjek koji je više dao nego sebi ostavio. Više nam poklonio ljubavi, razumijevanja, vremena nego što je za sebe tražio.
Mir, novembar 2015. FACE pod sankcijama vlasti. Ni marke marketinga. Otvaramo studio ‘MyFace’. Halid zove, ima ideju. Organizovat će koncert u ‘MyFace’ studiju, on pjevati, orkestar svirati – džabe – da bi nas ‘pogurao’, a mi koliko naplatimo – naplatimo… Pjevao je da bismo mi mogli pričati.
Nema čovjeka koji je upoznao Halida, a da nije čuo slične priče i vidio i doživio to Halidovo – davanje. Više od novca i vremena – davanje sebe.“