“Ima sine”, kaže Sidran, “jedna ljudska sorta s kojom moraš biti veoma oprezan: puno znaju i lijepo govore, a ne znaju da misle.”
Za života nas je Avdo naučio da budemo razumni i da ne očekujemo od izvršioca da prizna zlodjela čija monstruoznost prekoračuje granice razuma. Ta lakoća s kojom je živio ostaje za nauk, podsjećanje, učenje, ugledanje. Gubitak je nenadoknadiv, ali ono što je ostalo iza njega neprocjenjivo je historijsko i kulturno blago. Posebnu životnu filozofiju imao je Abdulah Sidran. U svojim gostovanjima na našoj televiziji, SVOJOJ, kako je nazivao FACE direktno ili indirektno, svaki put, ostavljao je gledaocima teme za razmišljanje. O životu naročito. Taj životni nesklad u svojim izjavama znao je pretočiti u neobično miran sklad. Neobično jednostavno je objašnjavao kompleksnost života.Nije Sidran samo umio objasniti život. Umio je najbolje opisati i ove i one na vlasti. Za njega-svi isti, samo u nijansama različiti. Preživio je Avdo onomad i koronavirus. Gotovo mjesec dana na respiratoru i nakon toga mjeseci oporavka. Šalio se na svoj račun i tada govorio da je elhamdulilah, pobjegao Azrailu sa lopate. I po urnebesnim šala će ostati poznat. Zato smo posljednji blok sjećanja na Abdulaha Sidrana posvetili njegovom smislu za humor. Da ga se, osim po savjetima i uputama, i po tome sjećanje. Avdo je bio sve-intelektualac, pjesnik, pisac, humorista, akademik, patriota, scenarista, književnik. Sve satkano jedno kroz drugo, i ništa jedno bez drugog.