Hadžifejzović: „Godina je 1998., kraj novembra. BiH u gostima, u košarci, pobjeđuje Hrvatsku. Direktor sam i glavni urednik TVBiH. Saznajem da će se igrači vratiti u Sarajevo tu noć iz Splita. Pozivam Denijala Smailbegovića, organizatora, i dajem mu nemogući zadatak: Organizuj direktan prijenos dolaska i dočeka reprezentacije u Sarajevu, kod Vječne vatre. Nazovi vlasti: osiguranje i prijava skupa, javi građanima da se okupe – hajmo.
Denijal Smailbegović je imao par sati da nazove, dovede na posao, organizuje reportažna kola, izvuče TV-signal sa ulice, od Vječne vatre na neki odašljiljač, link na neki balkon, pa na drugu antenu na neki krov, pa s tog krova na treći da bi ga doveo do predajnika na Humu.
Više od sto ljudi je morao dovući na posao. Za takav posao, poduhvat tada, nakon rata, trebaju dani i dani priprema i planiranja… Deni je to uradio za par sati… i imali smo direktan prijenos dočeka.
Eto, takav je bio Denijal Smailbegović, tada se to nazivalo organizator, danas to jeste – producent… Nakon teške bolesti, Deni je otišao.
Ne znam tačno koliko, ali sigurno stotine i stotine emisija ovog dnevnika Deni je organizovao: snimanja, ekipe, rasporedi, vanredne situacije, a sve je nama na TVBiH bilo vanredno… Otišao je vanredno, prije reda, izvanredni Deni.“