Hadžifejzović: „I danas, na Dan nezavisnosti, opraštamo se od velikih ljudi ove zemlje.
Otišao je Dževad Sabljaković – novinar, slobodni novinar, urednik, pisac, romanopisac, esejista, televizijska ličnost… i to kakva. Jedan je od najobrazovanijih ljudi koje sam upoznao u životu i imao sreću da smo kolege i prijatelji. Kada je Yutel, početkom rata ugašen, Dževad, dotadašnji urednik Yutela, ostao je s nama na TVBiH. Rođen u Beogradu, odrastao u Cazinu, pa se vratio u Beograd i onda došao u Sarajevo, pa u Pariz. Mogao je otići iz Sarajeva kada je počeo rat ali je ostao. Smatrao je to svojom obavezom. Nevoljko, jedva je otišao iz grada zbog porodičnih neprilika. U toku rata je izvještavao za RFI – Francuski međunarodni radio. Kako je i koliko to bitno bilo tada, ne mogu vam ni objasniti. Nama, meni, mladim novinarima je bio fascinantan u emisiji petkom u 22.00 TV Beograd.. Takva erudicija, znanje, rječitost, gard – i tada i danas izuzetna su rijetkost u medijima.
Kakav je bio na ekranu – savršenstvo kulture – takav je bio u običnom životu. I kada je pričao viceve, anegdote, događaje, a bio je vrlo duhovit, to bi opet zvučalo kao obrazovna i emisija iz kulture, lekcija… Veoma teško je doživio rat, napad na njegovu Bosnu, užasne događaje u Cazinskoj krajini. Hrabar je bio… toliko da je 1986. godine napisao roman ‘Omaha’ o Cazinskoj buni, jedinoj narodnoj, seljačkoj buni u Titovoj Jugoslaviji, zabranjenoj temi. Grad Cazin je i u romanu ‘Kako ubiti gospodina Frojda’ u središtu drame. Silno je želio da iz Pariza, gdje je živio nakon rata, dođe u Cazin i tu živi. Silno. No, i piscima romana život piše romane. Dževad je o domu govorio ovako: ‘Dom je, prije svega, u jeziku i duši. Tu gdje je jezik i gdje su prijatelji, tu je moj dom. Mislio sam da ću sada, u ovim danima kada sam u penziji, mirno živjeti u Cazinu. Međutim, nevolja je u tome što više nema nigdje onog mira koji sam očekivao da ću imati na kraju svoje novinarske karijere.’ Filip David je Dževadov roman ‘Kako ubiti gospodina Frojda’ ocijenio kao jedan od najboljih, kao vrh književnosti… i? Koje književnosti, čije? Ničije. Kada objaviš roman u Beogradu, a napisao si ga na ijekavici, onda, po novim kriterijima nakon ratova, pripadaš – nikome.
Dževad Sabljaković je bio naš, Krajišnik… no, predaleko je Sarajevo od Krajine…“