Hadžifejzović: „Knjigu, a ne jedan IN MEMORIAM, mogao bih vam napisati i čitati o Emiru Baliću. No, knjige više niko ne čita, In memoriami kratko u memoriji ostaju. Emir, taj vječiti nemir, otišao je u mir. Posljednji put je letio sa Starog mosta prije trideset godina, kada je imao šezdeset i jednu. Posljednja želja – želja duga trideset godina – bila mu je – samo da mi je još jednom odskočiti, letjeti, Neretvu rukama razdvojiti. I htio je. Nisu mu dali. Pitao je i mene – pitao sam ga: ‘Želiš, no možeš li?’
‘Glavom, a ne rukama, uletio bih u Neretvu.’
Godinama znaju sviti gnijezdo, dva gnijezda, pod krovom moje kuće kraj Mostara, mostarske laste, lastavice. Ovih dana, kada je Emir odlazio, kao nikada do sada, u jatu, jedna za drugom, ulijetale su u Bunu i ribnjak i kao Emir – samo glavom, nakratko, elegantno – dodirnu vodu i uzlete. Oproštajni let lastavica za mostarsku lastu.“