Hadžifejzović: “Doktor za uho – grlo – nos… a kažu: tu je negdje i duša. ‘Hajde, prvo reci oto-rino-larin-golog, pa da nastavimo razgovor’, bila bi rečenica kojom bi doktor Čaki, što mu je bio nadimak, provocirao raju koja je već malo popila, malo, i nije znala da izgovori.
‘Ponosan sam što sam bio pripadnik generacija koje su imale ideale’, rekao je u jednom od rijetkih intervjua…
Ustvari, tu i tamo bi dao neku izjavu, ovako kratku, jednostavnu, a u kojoj je sve sadržano. Čaki je bio i atletičar, prvak BiH, pa rukometaš, pa kasnije i ljekar atletičarima. Rođeni Sarajlija…
‘Kako si završio fakultet, Čaki, onda kada niko nije studirao?’
‘Pa kada sam bio mali, a i kasnije – nijedna bolest me nije fulila. I, šta ću… ležao sam i čitao.’
Doktor koji je ležao, čitao, učio, trčao, skakao, liječio, zafrkavao se kao malo ko, umro je u 88. godini. Pitao sam ga za recept. Odgovor: ‘Šetaj.’
Djeca, njih 10.000, nisu ga voljela jer je svima njima operisao krajnike. Kada su porasli – voljeli ga i bili mu zahvalni. Umro je na 40. godišnjicu Olimpijade, a eto, bio je dobitnik nagrade organizatora ZOI ‘84. Bio je i karikaturista, a takvi su u životu dobri zafrkanti. U CD sam ga zvao sto-i-jednom; nije došao nijednom, a nakon CD-a poslao poruku hiljadu puta i jednom. ‘Šta ću ti u CD-u? Da ti vadim krajnike, a ti meni živce?’ Da… i kada nisi dijete i ne boli te grlo, on te pogleda, vidi i kaže: ‘Što ne operišeš te krajnike… A i ne čuješ dobro, ha? A i nos ti je, mašala… oto-rino-larin-golog.'”