Mehmed Bajraktarević nije ni slutio da će sve njegovo biti u Bosni i da će sve crnogorske vrleti isprva zamijeniti tuzlanskom slobodom, a potom sarajevskom rajom, koja je – kako se već ustaljeno misli – najbolja na svijetu.
Bajraktareviću će to postati jasno netom nakon rata, jednog jutra dok ispija svoju prvu jutarnju kafu uz radio. Ovaj Crnogorac, profesor, pedagog, dirigent nije tada mogao znati da će sudbina, viša sila ili dobre bosanske vile ispreplesti njegovu sa sudbinom nenadmašnog kantautora Đorđa Balaševića.
Ratna stradanja su Bosni i Hercegovini donijela nesagledive posljedice; infrastruktura možda jeste bila uništena skoro do temelja, ali sigurno nisu dobri duhovi – bosanski ili crnogorski…
Crnogorac po rođenju, bosanski dirigent po samoodređenju
Mehmed Bajraktarević je od djetinjstva bio najviši od sve djece. Kaže kad se našao među Tuzlacima, Bosancima, ta se razlika primjećivala još više… Zbog visine se, dakle, “prometnuo” u dirigenta? Insinuira da jeste.
„Moj pokojni profesor Dušek Česmir je u meni vidio neki talent. Kako sam bio najviši rastom, zadnji sam izlazio na binu i umjesto da se popnem na praktikable da pjevam kao član Hora, on je mene uhvatio za ramena i gurnuo me i rekao mi: ‘Ti diriguješ.’ Pogurnut sam nespretno istrčao i publika je počela da se smije. Shvatam u sekundi da treba da dirigujem jednu od najtežih numera za mlade dirigente…“, prisjetio se Bajraktarević početka svog muzičkog puta.
„Samo da rata ne bude“ – balkanska dječija molitva
Mehmed Bajraktarević je crnogorske vrleti zamijenio bosanskim težačkim životom vrlo rano. Svoje je obrazovanje nastavio u Tuzli, a poslije je tuzlanski život zamijenio sarajevskim. Bio je uz Bosnu i Hercegovinu i devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je prolazila kroz svoj najizazovniji period – od samog njenog nastanka. Oni koji su izašli iz rata bili su duboko ganuti svim ljudskim gubicima, a među njima je bio i jedan Mehmed Bajraktarević, profesor i dirigent. Tog je jutra, sasvim slučajno, čuo stihove koji su se zatomljavali koncem osamdesetih – one 1987., kad ih je Balašević i objavio.
(…)
Znaš šta, nek se doba preokrenu,
nek se zvijezde uznemire, nek se planine pokrenu.
Pa šta, vjetri nek pomahnitaju,
nek se vulkani probude… samo da rata ne bude!
Samo da rata ne bude,
ludila među ljudima.
Veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude – da rata ne bude!
(…)
Iznuren od svega što je vidio, Mehmed je tada odlučio: stvorit će projekt „Samo da rata ne bude“ u postratnom periodu jer je vrijeme varka nepredvidiva. 1997. godine, deceniju nakon Balaševićevih stihova, u Sarajevu će se otvoriti Osnovna muzička škola „Ilidža“ i u tom će projektu učestvovati 250 djece – skoro trista dječaka i djevojčica – jer agresor njih ipak nije ubio. Taj koncert, na ruševinama škole, simbol je slobodarske ali napaćene i izmučene Bosne i Hercegovine; prizori hora svakoga su nagnali na plač. Mehmed je tada shvatio da se ne smije zaustaviti na Bosni i Hercegovini… i tako počinje dirigovati po čitavom Balkanu. Osamnaest je puta na ruševinama stvarao najljepšu umjetnost, a iz grla petnaest hiljada djece orilo se “Samo da rata ne bude”… to je danas njihova molitva. Ona dječija.
Ovaj dirigent ove sedmice gostuje u našoj „Kafani“. S Amrom Halilović je govorio o svemu, ali više saznajte u nedjelju, u 20:00 sati na FACE TV!