Boris Rajković je bio vojnik Armije RBiH. Imao je jedva 19 godina kada je kao dobrovoljac otišao braniti Sarajevo. Nakon teškog ranjavanja na Nišićima 1994. godine, pada u komu – geler u glavi, hematom, zgnječen mozak. Osam dana je čekao na operaciju. Nije znao da je ranjen. Pomagao je drugima dok mu je krv curila ispod kape. Umro je nakon 32 godine provedene u komi. Njegova majka Ivanka Rajković i sestra Mirjana Stapić bile su gošće emisije FACE TO FACE i po prvi put javno ispričale sve što su nosile u sebi više od tri decenije.
Hadžifejzović: “Je li Boris bio u sistemu zdravstvene zaštite?”
Mirjana, sestra: “Imao je penziju, njegu, pomoć, doplatak i personalnu asistenciju! Ja sam napustila posao da bih se brinula o njemu! Odlučili smo da ja budem kući, ipak sam mu najbliža! Imala sam minimalnu platu, plaćao mi je kanton Sarajevo!“
Hažifejzović: “Kako je izgledao dan s njim?”
Ivanka, Borisova majka: “Ustanemo u šest. Okretali bi ga na dva, tri sata. Spavao je na jednom boku, popodne na drugom. Izvodili smo ga vani godinama. U zadnje vrijeme nismo mogli jer je na Ciglanama haos! Nije bilo mjesta gdje bi ga mogli vozati!”
Mirjana: “Moj život u 32 godine je ljubav! Ja sam se i udala, rodila dvoje djece. Trčala na roditeljski, pa bratu. Drugačije nisam mogla.“
Ivanka “Takve sestre niste vidjeli na svijetu! To nema nigdje na svijetu!”
Mirjana: “Meni je najvažniji bio brat, pa onda moja djeca! Djeca mi to nisu zamjerila, bili su tu uz mene, bili su podrška. Ne znam da li bi drugačije mogla živjeti. Imala sam izbor da idem u Hrvatsku, u Njemačku. Da sam ga ostavila, umrla bih!“
Hadžifejzović: „Borisov otac Milorad je bio oficir JNA?“
Ivanka: “Muž nije vjerovao da će biti rat u BiH! Kad se zapucalo rekli su mu ili da puca, ili metak u čelo ili da se vrati u Niš! Otišao je u Niš i nismo se vidjeli 4 godine, od 1992. do 1996. godine! Za Borisovo ranjavanje i komu je saznao preko radio amatera. Kada se vratio u Sarajevo Milorad je stalno pričao Borisu, vježbao ga, bio je uporan i govorio ‘Borise reci jednu riječ, ja ću do plafona skočiti’, patio je….Umro je 2002. godine na mojim rukama, srce nije izdržalo, PUKLO je!
Mirjana: “Vodili smo ga u Federalnu Vladu na sastanak sa Fadilom Novalićem. Tražili smo način da imam staž jer nisam radila i brinula sam o Borisu. Novalić nas nije jednom ni pogledao. Nije htio pomoći ni Borisu ni meni. Niti nas je pozdravio, niti nas je pogledao. Bila sam ljuta! Sve vrijeme sam ga gledala u oči. Nije pogledao nijednom! Došle smo kući slomljene, jadne, kao da smo prosjaci!“
Majka Ivanka i sestra Mirjana otkrivaju kako je Boris kao dječak volio brkove. Nakon što je pao u komu sestra Mirjana ga šišala, sređivala mu brkove, brijala bradu i ispunili su mu želju jer je volio harmoniku: „Došao je Omer Pobrić sa Ljubicom Berak, svirali su mu dva sata! On se sav rastopio, reagovao je na harmoniku i pjesmu! Nikad ništa nije mogao da izgovori! Zavolio je Aidu, zadnju ženu što je osam godina pored nas brinula o njemu! Vezao se za nju. I ona je njega voljela!
Sestra Mirjana poručuje svima da nikada više rata ne bude, da se ljudi ne razdvajaju, da smijenimo one koji prave podjele zarad djece i budućnosti novih generacija, a majka Ivanka dodaje: „Ne bi nijedna majka svog sina gurnula u rat! Znam majke koje su svoje sinove sakrile! On je rekao da hoće u rat, da želi, niko ga nije mogao zaustaviti….“
Cijeli intervju pogledajte na LINKU.