Boris Rajković je bio vojnik Armije RBiH. Imao je jedva devetnaest godina kada je kao dobrovoljac otišao braniti Sarajevo. Nakon teškog ranjavanja na Nišićima 1994. godine, pada u komu – geler u glavi, hematom, zgnječen mozak. Osam dana je čekao na operaciju. Nije znao da je ranjen. Pomagao je drugima dok mu je krv curila ispod kape. Umro je nakon 32 godine provedene u komi. Njegova majka Ivanka Rajković i sestra Mirjana Stapić bile su gošće emisije FACE TO FACE i po prvi put javno ispričale sve što su nosile u sebi više od tri decenije.
Hadžifejzović: “Je li Boris bio u sistemu zdravstvene zaštite?”
Mirjana, sestra: “Imao je penziju, njegu, pomoć, doplatak i personalnu asistenciju! Ja sam napustila posao da bih se brinula o njemu! Odlučili smo da ja budem kući… ipak sam mu najbliža! Imala sam minimalnu platu. Plaćao mi je Kanton Sarajevo!“
Hadžifejzović: “Kako je izgledao dan s njim?”
Ivanka, Borisova majka: “Ustanemo u šest. Okretali bi ga na dva-tri sata. Spavao je na jednom boku, popodne na drugom. Izvodili smo ga vani godinama. U zadnje vrijeme nismo mogli jer je na Ciglanama haos! Nije bilo mjesta gdje bismo ga mogli vozati!”
Mirjana: “Moj život u 32 godine je ljubav! Ja sam se i udala, rodila dvoje djece. Trčala na roditeljski, pa bratu. Drugačije nisam mogla.“
Ivanka: “Takve sestre niste vidjeli na svijetu! To nema nigdje na svijetu!”
Mirjana: “Meni je najvažniji bio brat, pa onda moja djeca! Djeca mi to nisu zamjerila; bili su tu uz mene; bili su podrška. Ne znam da li bi drugačije mogla živjeti. Imala sam izbor da idem u Hrvatsku, u Njemačku. Da sam ga ostavila, umrla bih!“
Hadžifejzović: „Borisov otac Milorad je bio oficir JNA?“
Ivanka: “Muž nije vjerovao da će biti rat u BiH! Kad se zapucalo, rekli su mu ili da puca ili metak u čelo ili da se vrati u Niš! Otišao je u Niš i nismo se vidjeli četiri godine, od 1992. do 1996. godine! Za Borisovo ranjavanje i komu je saznao preko radioamatera. Kada se vratio u Sarajevo, Milorad je stalno pričao Borisu, vježbao ga, bio je uporan i govorio: ‘Borise reci jednu riječ, ja ću do plafona skočiti.’ Patio je… Umro je 2002. godine na mojim rukama… srce nije izdržalo, PUKLO je!”
Mirjana: “Vodili smo ga u Federalnu vladu na sastanak sa Fadilom Novalićem. Tražili smo način da imam staž jer nisam radila i brinula sam o Borisu. Novalić nas nije jednom ni pogledao. Nije htio pomoći ni Borisu ni meni. Niti nas je pozdravio, niti nas je pogledao. Bila sam ljuta! Sve vrijeme sam ga gledala u oči. Nije pogledao nijednom! Došle smo kući slomljene, jadne, kao da smo prosjaci!“
Majka Ivanka i sestra Mirjana otkrivaju kako je Boris kao dječak volio brkove. Nakon što je pao u komu, sestra Mirjana ga šišala, sređivala mu brkove, brijala bradu i ispunili su mu želju jer je volio harmoniku: „Došao je Omer Pobrić sa Ljubicom Berak; svirali su mu dva sata! On se sav rastopio, reagovao je na harmoniku i pjesmu! Nikad ništa nije mogao da izgovori! Zavolio je Aidu, zadnju ženu što je osam godina pored nas brinula o njemu! Vezao se za nju. I ona je njega voljela!”
Sestra Mirjana poručuje svima da nikada više rata ne bude, da se ljudi ne razdvajaju, da smijenimo one koji prave podjele zarad djece i budućnosti novih generacija, a majka Ivanka dodaje: „Ne bi nijedna majka svog sina gurnula u rat! Znam majke koje su svoje sinove sakrile! On je rekao da hoće u rat, da želi… niko ga nije mogao zaustaviti…“
Cijeli intervju pogledajte na LINKU.