Hadžifejzović: „Patile su se sve stranke u našoj zemlji u izbornoj kampanji sa skupljanjem, dovođenjem mase na mitinge, skupove, tribine… Posebna tema i psihološka analiza o tom fenomenu – nakon izbora. Neće niko na miting. Nema više mitinga kao nekada, čak po 200-300.000, pa nekoliko desetina hiljada, pa nekoliko hiljada, sada stotina. Šutimo danas. Tu i tamo poneka, svaka stranka u BiH uspjela je dovesti po neku hiljadicu svojih na skup, ali to jednostavno nije to kako je bilo to. Kontraprimjer. U Srbiji do izbora čak još 21 dan, duge tri sedmice, a na samom startu kampanje u Beogradu nekoliko desetina hiljada ljudi. O čemu se radi? Da li je riječ o nevjerovatnoj organizaciji vladajuće stranke, o nevjerovatnoj zainteresovanosti glasača, o političkom narodu kakvi, sigurno, nisu nijedan od ova naša tri.
Dolazak na skup i izlazak na glasanje su u Srbiji mjerljivi. Jesu li u BiH? U Srbiji pravo glasa ima oko šest i po miliona građana, u BiH oko tri i po miliona. Tri i po miliona nas nema u ovoj zemlji. Najmanje nas ima milion manje. Sutra, prvi put u historiji, glasamo kao sav normalan, demokratski svijet. Sutra ćemo imati svojevrstan popis glasača, donekle i popis stanovništva. Sutra kada se saberemo, ima da se oduzmemo. I strast. Strast, osjećaj pripadnosti nekoj stranci, partiji – toga nema kod nas. Ima mržnje, primitivizma, poganluka i paganluka, najviše interesa – da neko na izborima opstane, a neko nešto postane. Kod nas je ovo što slijedi nezamislivo. Davno prošlo vrijeme, pretprošlo vrijeme – pluskvamperfekt. Mi bijasmo.“