Đidić: „Izbore posmatramo u puno širem miljeu. Posmatramo iz ugla utjecaja stranih aktera, prvenstveno Trampa i Putina na jednoj strani i dvije ideologije. Jedna je ideologija kršćanskog fundamantalizma a druga je ruski ekspasionizam. Te ideologije oblikuju političku platformu SNSD-a. Putin se nije posebno oglašavao kada su bili izbori u Mađarskoj. Ali jeste, ovoga puta za Dodika. Tri puta se oglasio uoči izbora. Dva – tri dana prije izbora, Putin je rekao da je prema Srbima napravljena nepravda, da su ih nepravedno podijelili, time je stavio svoj pečat na izbronu pobjedu SNSD-a u RS. Imamo utjecaj i Trampove administracije, to je poseban utjecaj. Nije onakakav kakav je bio u vrijeme Marfija, bio je sada u dubokoj tajnosti.“
Burak: „Rekli ste da su izborni rezultati za Dodika bili prilika da objavi poredak tihe podjele BiH?“
Đidić: „To je taj tihi neofašizam. On je naučen od Orbana, Orban je njegov otac. Vi zemlju iznutra srušite. Hitler je izabran na izborima, u tom sistemu vi zemlju djelite i destruirate tu zemlju. To nije fašizam, nego neofašizam novi način kako da implementirate stare političke ciljeve i dajete mu novu šminku i odjeću. On to sada oblači u kršćanski evangelizam. Brent kaže neće više nama Sarajevo tiranisati. Dodik nema veze sa kršćanskim evangelistima, on je čovjek drugog svjetonazora. Ali to je Dodiku, sada potrebno kao što mu je nekada bilo potrebno da kaže u Srebrenici je bio genocid. To je izjava šizofreničara. Nakon sastanka sa Čovićem, uslijedilo je umirivanje i apatija. Sve navodno rade u bijelim rukavicama.“
Burak: „Koja je uloga Čovića?“
Đidić: „Čović prati ideologiju dana, nema ideologije, lišen je ideologije i vizije. Ne zanima ga Trampova, Orbanova vizija Evrope. Interesuju ga pragmatski ciljevi, kako bi ostvario svoje političke, ratne ciljeve. To radi i Dodik. Oblače haljinke Maksa Primorca, Kafanara, Helgićke.“
Đidić: „Osjećaj bespomoćnosti koji iritira. Odsustva žara, vatre, entuzijazma. Vrijeme je da na taj momenat bespomoćnosti stavimo tačku. Otpor mora biti organizovan, otpor političkog naroda. Ne pojedinačni, herojski, već otpor političkog naroda koji razumije vrijeme u kojem se nalaze.“
Burak: „Pariz, Milano, Torino sve veliki protesti?“
Đidić: „Historija se ne ponavlja, ima odjeke – ovo je 1968 godina. Momenat kada počinju dvije riječi: revolucija i socijalizam. Studenti ustaju protiv kapitalizma, kao onda kada su ustali, tzv. hipi pokreti. Imamo studenti koji su 60 dana protestovali u Tirani, imamo hrabre momke u Parizu ustanak protiv atrofiranog sistema. To je taj otpor, Evropa ne može da izdrži taj pritisak.“