Hadžifejzović: „Vasković je bio među masom, uglavnom srpskih i nešto stranih novinara, onog dana genocida u Srebrenici. Upravo u ovoj emisiji, aprila 2011. godine, uživo i ekskluzivno je objasnio i izvinio se – šta je tamo radio i koga je pitao.
U desetinama tekstova Vasković je priznavao genocid, tražio zakon i kaznu za počinioce i za one koji negiraju. I upravo u tom priznavanju leži problem. Neki Srbi ga zbog toga ne vole, a neki Bošnjaci mu ne vjeruju.
Nikada nijedna osoba, s bilo koje ratne strane, nije toliko puta – u bezbroj tekstova i nastupa – izrazila pokajanje kao Vasković. Ako se ne pokaje – pljuju ga. Ako se pokaje – opet ga pljuju.
Nikada i ni od koga nisam čuo priču o Srebrenici nakon rata kao što je bila njegova. Ispričao sam je u kameru, bez imena, Morganu Freemanu, kada je snimao film The Story of Us u Potočarima. Začudo, Amerikanci tu priču nisu shvatili, jer je zaista zvučala nadrealno – zato što ni u najluđim fikcijama ta realnost nema mjesta.
Ne mogu je ispričati ni vama – to možda jednom može ispričati njegova porodica – ali takvu priču, takav način pokajanja, nikada niko nije ispričao, niti je iko čuo, niti je iko učinio… Vaske je to što je uradio – uradio usred mezarja u Potočarima.“