Hadžifejzović: „Branislav Rajković je đakon mostarske Srpske pravoslavne crkve. Žrtva rata. Ratno siroče. Pokraj Mostara, kada je imao samo deset godina, ubijeni su mu otac i majka. Ubila ih je vojska sastavljena od Hrvata i Bošnjaka. Dvadeset godina je bio izbjeglica u Srbiji i onda se vratio u svoj rodni Mostar. Kako se vratio? S pjesmom. Pjeva i islamsku duhovnu; liturgiju zna i na arapskom. Njegova vjera, a ne vjerovatnoća, zaokuplja mu misli. Drug je i prijatelj svima: ne mrzi! Voli, okuplja pravoslavce, muslimane, katolike, vjernike i ateiste… Zašto ste se vratili u Hercegovinu?“
Rajković: „Ostao sam željan Hercegovine i Mostara… zato sam se vratio! Nisam pristalica tog nastavljanja lošeg iskustva prema ljudima koji nisu imali veze s tim iskustvom! Govorim o ubistvu mojih roditelja, ali to nije moja prva rečenica! Ne želim da to bude glavni događaj u razgovoru sa mnom! Ubili su mi oca i majku na slavu! Sklonili smo se prema Sarajevu, na jedno selo… mislili smo da je sigurnije! I bilo je bezbjedno! Međutim, sticajem okolnosti i ratnih strategija, krenula je ofanziva na naše selo. Jedan naš komšija Bošnjak je prošao pored naše kuće, ne rekavši mom djedu ništa. Bukvalno je došao u izvidnicu. Međutim, drugi komšija, također Bošnjak, upozorio nas je da kreće ofanziva! Spasio nas je, zbog čega je kasnije trpio posljedice! Krenuli smo da se izvučemo iz sela. Moja majka se pita u tim momentima šta je sa njenim mužem i odlučuje da nas ostavi uz našeg djeda, mi da nastavimo s njim, a ona odlučuje da sama krene ususret svome mužu! Tadašnji napadači na naše selo je hvataju. Moj otac se vraća sa planine, govore im da ako se on preda da će nju pustiti. On se žrtvuje za nju; odlučuje da se preda da bi je spasio, međutim… zločinci ih hvataju i ubijaju oboje!“
Hadžifejzović: “Znate li ko Vam je ubio roditelje?”
Rajković: “Ne mogu sa sigurnošću tvrditi! Postoje razne indicije! Vodio se i sudski proces, ali nije se ništa zvanično odredilo!”
Hadžifejzović: “Kada sa Muzaferijom pjevate islamsku duhovnu pjesmu, da li razmišljate da će vas sasvim sigurno neko pogrešno shvatiti?”
Rajković: “Živimo zajedničku kulturu! Kada nas gledaju ljudi sa strane, mi smo njima jednaki!”
Hadžifejzović: “Još veći šok: liturgija u pravoslavnom hramu na arapskom jeziku. Šta to znači?”
Rajković: “Zamislite da vi negdje izbjegnete i čujete svoj jezik u Božijoj kući! Moramo grliti svijet!”
Hadžifejzović: “Putujete kroz BiH. Kakvi smo ko ljudi? Kakvi smo kao društvo gdje je politika kriterij za sve?”
Rajković: “Naš realni vjerski život se nalazi u manipulaciji zbog politike!”
Hadžifejzović: „Čemu učite djecu?“
Rajković: „Nedavno smo bili u džamiji! Učim ih nadi i mudrosti da se distanciramo od nečega što može da nam kontaminira vjeru i da nam poremeti prioritete!“
Nevjerovatnu, nesvakidašnju priču đakona Rajkovića pogledajte u intervjuu na videolinku.