Danas nakon što Zapad decenijama optužuje Iran da pokušava razviti nuklearno oružje, a SAD je prije nekoliko dana izveo opsežan napad na njihova nuklearna postrojenja, zvuči gotovo paradoksalno da su upravo oni nekada bili ključni saveznik Teherana i da su bili ti koji su Iranu otvorili vrata u svijet nuklearne tehnologije.
I to ne samo simbolički, već i doslovno – kroz konkretne ponude, planove i pregovore o prodaji nuklearnih reaktora.
Dokumenti iz američke Arhive nacionalne sigurnosti pri Univerzitetu George Washington otkrivaju u nevjerovatnim detaljima kako su američke administracije pod predsjednicima Geraldom Fordom i Jimmyjem Carterom tokom 1970-ih bile spremne prodati Iranu osam nuklearnih reaktora – pod uslovima koji su balansirali između komercijalnog interesa i duboke zabrinutosti za nuklearnu proliferaciju.
U burnim diplomatskim nadmudrivanjima tokom 1970-ih, dok je šah Reza Pahlavi nastojao pozicionirati Iran kao regionalnu nuklearnu silu, a Sjedinjene Američke Države balansirale između komercijalnih interesa i straha od širenja nuklearnog oružja, oblikovan je složen niz sporazuma koji i danas bacaju svjetlo na početke iranskog nuklearnog programa.
Nuklearna renesansa Teherana i “poseban odnos” sa SAD-om
U jeku energetske krize i rastućih prihoda od nafte, Iran je sredinom 1970-ih ubrzano razvijao civilni nuklearni program. Američka administracija predsjednika Geralda Forda, iako zabrinuta zbog mogućnosti proliferacije, bila je voljna prodati nuklearnu tehnologiju Iranu — savezniku koji je bio stub američke politike u Perzijskom zaljevu.
U tim okvirima, formiran je nacrt bilateralnog sporazuma koji je uključivao takozvanu “buy-back” opciju – mogućnost da SAD otkupi potrošeno nuklearno gorivo koje je sama isporučila, kako bi spriječila Iran da samostalno razvije kapacitete za reprocessing, odnosno izdvajanje plutonijuma koji može poslužiti za izradu nuklearne bombe.
Američki pregovarači su, istovremeno, insistirali na klauzulama koje bi omogućile SAD-u da ima uvid u upravljanje eventualnim iranskim postrojenjima za reprocessing, čak i ako do njih dođe kroz multinacionalnu saradnju.
“Proliferacija je anatema za Iran” — službeni stav ili diplomatski manevar?
U dokumentima iz juna 1976. godine, iranski zvaničnici, uključujući tadašnjeg šefa iranske organizacije za atomsku energiju Akbara Etemada, naglašavali su kako Iran podržava ciljeve Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT), te da je “proliferacija anatema za Iran”. Posebno su izražavali zabrinutost zbog razvoja pakistanskog programa, implicirajući da bi američka sigurnosna garancija prema Indiji mogla smanjiti nuklearne ambicije Pakistana.
Ipak, iranske kontra-proliferacijske izjave bile su često u neskladu s tvrdim pregovaračkim zahtjevima: Teheran je tražio punu kontrolu nad svim fazama nuklearnog ciklusa, uključujući reprocessing, i tražio da SAD u tome učestvuje bez prava veta.
Evropska dimenzija: Uloga Zapadne Njemačke i Francuske
U paralelnim pregovorima s Zapadnom Njemačkom, Iran je uspio postići sporazume koji su SAD doživjele kao prijetnju globalnim neproliferacijskim naporima. Iako su njemačke vlasti uvjeravale Washington da su uključene stroge zaštitne mjere, Kissinger je ocijenio sporazum s Bonnom kao krajnje nepovoljan: “Ovaj sporazum nismo dočekali s oduševljenjem”, poručio je njemačkom ambasadoru Von Stadenu.
Kissingerova pragmatika: Reprocessing — teoretsko pravo, ali nikada primijenjeno
U seriji unutrašnjih memoranduma iz avgusta 1976., Kissinger je zastupao stav da Iran može imati “teoretsko pravo” na reprocessing, ali da će SAD uvijek aktivirati opciju otkupa goriva kako se to pravo ne bi ostvarilo. Iako bi Teheran formalno mogao zadržati opciju kao “posljednje sredstvo”, suštinski bi bio spriječen da je ikada upotrijebi.
Međutim, Iran se nije lako odricao svojih ambicija. U julu 1976. tražio je garancije protiv “diskriminacije” i pravo da u potpunosti kontroliše reprocessing u vlastitim postrojenjima, uz američko učešće samo sa manjinskim pravima glasa.
ENTEC i sumnje u iskrenost Teherana
Početkom 1977. godine, iranski naučnici predstavili su planove za Esfehanski nuklearni tehnološki centar (ENTEC), čija je veličina, prema američkim naučnicima iz Oak Ridgea, bila “neuobičajeno velika” za deklarisane ciljeve. Iako se nije mogla donijeti “kategorična procjena”, struktura objekta je “nosila potencijal za proizvodnju plutonijuma vojnog kvaliteta”, što je izazvalo dodatnu zabrinutost u Washingtonu.
Nova era s Carterom: Buy-back nestaje, reprocessing pod međunarodnu kontrolu
S dolaskom Jimmyja Cartera na vlast, američka politika prema nuklearnom širenju se dodatno postrožila. U aprilu 1977. objavio je da se odgađa komercijalni reprocessing u SAD-u i pozvao na “maksimalnu uzdržanost” u dijeljenju tehnologije za obogaćivanje i preradu.
Carterova administracija je finalizirala novi sporazum sa Iranom u maju 1978. godine. Prema tom dogovoru, Iran više ne bi imao pravo na reprocessing na svojoj teritoriji. Opcije za upravljanje potrošenim gorivom bile su: skladištenje u Iranu, izvoz u SAD, ili eventualno reprocessing u trećim zemljama poput Francuske ili Velike Britanije – ali tek kada sve druge opcije budu iscrpljene.
Iran je izrazio zabrinutost da bi takav aranžman mogao biti diskriminatoran, pa su u dokumente uključene odredbe o “nediskriminatorskom tretmanu”, ali sve je to bilo podložno američkom zakonu i ocjeni rizika od proliferacije.
Revolucija prekida tok: Neformalno potpisani, nikad ratificirani sporazum
Iako su američki i iranski zvaničnici “parafirali” sporazum u ljeto 1978. godine, ubrzano pogoršanje političke situacije u Iranu učinilo je svaki dalji razvoj nemogućim. Do jeseni iste godine, šef iranske nuklearne agencije Etemad je podnio ostavku, vlada je smanjila budžet za nuklearne projekte, a najavljena gradnja novih reaktora je suspendovana. Iako su neki iranski zvaničnici uvjeravali američke partnere da “bilateralni sporazum neće biti odbačen”, ulice Teherana su govorile drugačije — revolucionarna oluja bila je već u punom zamahu.
Na osnovu dostupnih deklasifikovanih dokumenata jasno je da, uprkos višegodišnjim intenzivnim pregovorima i političkoj podršci iz Bijele kuće, Sjedinjene Američke Države nikada nisu isporučile Iranu nijedan veliki energetski nuklearni reaktor. Iako je sporazum o nuklearnoj saradnji bio pripremljen i parafiran, njegovu realizaciju spriječile su s jedne strane američke zabrinutosti zbog reprocessinga i proliferacije, a s druge politička nestabilnost i nadolazeća revolucija u Iranu. SAD su isporučile samo jedan istraživački reaktor, snage 5 megavata, za Teheranski istraživački centar još 1967. godine, uz početnu isporuku 5,58 kilograma visoko obogaćenog uranijuma (HEU) i kasnije dodatne količine za njegovo ponovno punjenje. Svi planirani ugovori o velikim postrojenjima za civilnu nuklearnu energiju ostali su na nivou nacrta i diplomatskih nota.
Ono što dokumenti iz 1970-ih potvrđuju jeste kompleksnost američko-iranske nuklearne saradnje, koja je istovremeno bila vođena ekonomskim interesima, geopolitičkim kalkulacijama i strateškom željom da se Iran veže za Zapad – ali i obuzda njegove potencijalne ambicije ka nezavisnoj kontroli nad nuklearnim gorivom. SAD su, prema sopstvenom tumačenju, nudile fleksibilne aranžmane poput “buy-back” opcije ili reprocessinga u trećim zemljama, ali nikada nisu bile spremne dopustiti Iranu punu autonomiju nad završnim fazama nuklearnog gorivnog ciklusa. Time su, svjesno ili ne, ostavile prostor za buduće sumnje i nepovjerenje koje će izroniti u decenijama koje dolaze.