U analizi CNN-a ocjenjuje se da predstojeći samit predsjednika SAD-a Donalda Trumpa i ruskog lidera Vladimira Putina na Aljasci nosi obilježja “spore kapitulacije Ukrajine”, s obzirom na prijedloge koji bi, prema procjenama, gotovo u potpunosti išli u korist Moskve, dok bi Kijev mogao ostati bez ključnih dijelova teritorije bez ijednog ispaljenog metka.
Mjesto sastanka ima značaj, poručio je predsjednik SAD-a Donald Trump. Nedugo zatim, najavio je da će upravo Aljaska – teritorija koju je Rusija Sjedinjenim Američkim Državama prodala prije 158 godina za 7,2 miliona dolara – biti mjesto gdje će ruski predsjednik Vladimir Putin pokušati prodati svoj “posao stoljeća”: da Kijev preda dijelove teritorije koje Moskva još nije uspjela zauzeti.
Okolnosti oko samita zakazanog za petak toliko idu u korist Moskve da je jasno zašto je Putin jedva dočekao priliku, nakon mjeseci fingiranih pregovora. Teško je zamisliti dogovor koji iz tog bilateralnog susreta ne bi izašao na štetu Ukrajine.
Kijev i evropski saveznici reagirali su s ogorčenjem na prve prijedloge Trumpovog izaslanika Stevea Witkoffa, prema kojima bi Ukrajina predala preostale dijelove Donjecke i Luganske oblasti u zamjenu za prekid vatre.
Kremlj je, očekivano, prihvatio ideju osvajanja teritorije bez borbe, a Witkoff se pokazao spremnim da je primi, iako je ranije pokazivao prilično labavo razumijevanje ukrajinskog suvereniteta i složenosti traženja od države, koja je u četvrtoj godini invazije, da napusti gradove koje je branila uz velike žrtve.
Vrijedi se zapitati kako bi Witkoffov prijedlog izgledao u praksi. Rusija je blizu opkoljavanja dva ključna grada u Donjeckoj oblasti – Pokrovska i Kostjantinivke – i mogla bi u narednim sedmicama ukrajinske branioce staviti pod opsadu. Predaja ova dva grada mogla bi se i desiti u okviru povlačenja radi očuvanja ljudstva.
Ostatak Donjecke oblasti – prvenstveno Kramatorsk i Slovjansk – predstavlja mnogo veći problem. Tamo sada žive hiljade civila, a Moskva bi s radošću dočekala prizore evakuacije i ulaska ruskih vojnika bez ispaljenog metka.
Odbijanje predsjednika Volodimira Zelenskog da preda teritoriju, izrečeno u subotu ujutro, odražava stvarnu dilemu vrhovnog komandanta: kako balansirati između bijesa vojske i dubokog nepovjerenja građana prema susjedu koji i dalje svake noći granatira njihove gradove.
Šta bi Ukrajina mogla dobiti zauzvrat u “razmjeni” o kojoj govori Trump? Možda male komade teritorije na granici, okupirane od strane Rusije u regijama Sumi i Harkiv – dio Putinove tzv. “sigurnosne zone” – ali realno ne mnogo više od toga.
Glavni cilj je prekid vatre, a i to je upitno. Putin odavno tvrdi da je trenutni prekid vatre, koji traže SAD, Evropa i Ukrajina, nemoguć dok se ne riješe tehnička pitanja nadzora i logistike. Malo je vjerovatno da je promijenio mišljenje sada kada su njegove snage u ofanzivi duž istočne linije fronta.
Evropa je također oprezna da ne ponovi grešku bivšeg britanskog ministra vanjskih poslova Nevilla Chamberlaina iz 1938. godine i ne prihvati “papir bez vrijednosti” potpisan s Kremljom, koji je više puta prekršio dogovore o Ukrajini, koristeći pauze za ponovno grupisanje i novi napad.
Putin je od početka jasno iznosio ciljeve: potpuna podređenost ili okupacija Ukrajine te strateško resetiranje odnosa sa SAD-om koje podrazumijeva da Washington “pusti” Kijev. Njegov savjetnik Jurij Ušakov istakao je da je Aljaska odlično mjesto za razgovore o ekonomskoj saradnji između dvije zemlje te predložio uzvratni samit u Rusiji.
Postoji rizik da se razvije “dobro raspoloženje” između Trumpa i Putina, koje bi omogućilo američkom predsjedniku da toleriše dodatne tehničke sastanke svojih i ruskih izaslanika o detaljima i tajmingu eventualnog prekida vatre. Plan o razmjeni teritorije, u potpunosti u korist Moskve, mogao bi se zatim predstaviti Kijevu, uz stare američke ultimatume o pomoći i obavještajnim informacijama koji bi bili uvjetovani prihvatanjem dogovora. I tako bi se, uz pozive francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Trumpu, cijela priča mogla vrtjeti ukrug, dok Putin dobija dragocjeno vrijeme za daljnje osvajanje.
Od posljednjeg puta kada je Trump pokazao sklonost prema Rusiji, oko vremena glasnog sukoba s Zelenskim u Ovalnom uredu, pojavila su se dva nova faktora.
Prvo, Indija i Kina – od kojih prva rizikuje 25% carina za dvije sedmice, a druga još čeka da sazna koliku će štetu pretrpjeti – bile su u posljednjim danima u kontaktu s Kremljom. Možda su potaknule Putina da se sastane s Trumpom, barem da formalno oda počast diplomaciji, zabrinute da bi njihove energetske isporuke mogle biti pogođene sekundarnim američkim sankcijama.
Drugo, Trump tvrdi da se njegov pogled na Putina promijenio. Riječi poput “razočaran”, “odvratno” i “vuče me za nos” sada su dio njegovog rječnika kada govori o šefu Kremlja. Ipak, dok Trump bez većih problema izbjegava nanošenje stvarne štete Moskvi, dopuštajući da prijetnje i rokovi padaju u vodu, okružen je saveznicima i republikancima koji ga podsjećaju koliko je puta već bio na ovom putu.
Mnogo toga bi moglo poći kako treba, ali pozornica je spremna i za mnogo mračniji scenarij. Putinova pozicija je sada izuzetno povoljna: treća Trumpova prijetnja sankcijama nestala je bez efekta, njegove snage ostvaruju strateški napredak, prvi put u deset godina dobio je poziv u SAD da razgovara o miru u Ukrajini – bez prisustva Ukrajine – i o dogovoru kojim bi dobio dio teritorije bez borbe. I sve to prije nego što bivši špijun KGB-a krene koristiti svoj poznati šarm na Trumpa.
Petak je još pet dana daleko, ali već sada podsjeća na sporu kapitulaciju Kijeva.