Raspadom SFR Jugoslavije, aktualizirana je priča o narodima i nacijama na prostoru Balkana, prije svega priča o Srbima i Hrvatima ali i Bošnjacima i Crnogorcima, sa akcentom na prefiksu Veliki, sa pretenzijom prva dva naroda na suverenitet i teritorijalni, ali i duhovni i kulturno- historijski integritet, njihovim maticama, susjednih država.
Vrlo brzo je zavladao narativ u kojem je dominirala podjela na Mi i Oni, koja se bazirala isključivo na nacionalnu i vjersku distancu.
Ta podjela, međutim, već površnom analizom, evidentno nije imala dovoljno jasno definiranog krunskog imenitelja. Značajan broj Srba, Hrvata, Bošnjaka, a i ostalih, kako iz javnog života, umjetnosti, kulture, zabave, sporta, tako i na nivou običnog, malog čovjeka, velikih svjetonazora, nisu iskazivali animozitet spram drugoga, zasnovan na takvomu kriteriju, niti su se ponašali u skladu o tezom o postojanju jasne linije razgraničenja, jaza distance, nad čijim je ponorom lebdio duh nacije i religije.
S obzirom, da su i ranije, prije ratova devedesetih, postojale te iste, različite nacije i uz njih prislonjene religije, a da distanca i raskol netrpeljivosti nisu djelatno postojali, javlja se ozbiljna sumnja u vjerodostojnost teza, koje tačku sukoba smještaju u polje nacionalnog i vjerskog identiteta.
Sa druge strane, ukoliko, pak, želimo realno sagledati pozadinu i dubinske sadržaje sukoba, koji još uvijek nesmiljeno traje i visi, kao kontinuirana prijetnja nad sudbinama južno-slavenskih naroda, onda će sama od sebe u zjenici svijesti bljesnuti slika ideološkog i moralnog polariteta, sveprisutna u srži sada već decenijskog sukoba započetog devedesetih.
Distinkcija koja istinski dijeli populaciju na ovim prostorima i gura ih u kontinuirani aktuelni ili latentni sukob, je podjela na “njihove i naše” fašiste, nasuprot kojih stoje antifašisti, bez obzira na nacionalne ili vjerske predznake.
Tako srpskom populacijom dominantno vlada hegemonizacija stanovništva oko revitaliziranja četništva, kao fašističkog, zločinačkog pokreta, koji je počinio neviđena zlodjela i izdaje u WW II, te prethodnom ratu devedesetih, ne samo nad drugim narodima, već i nad vlastitim, uzimajući aktivnu ulogu u masakrima nad srpskim življem kako u Srbiji, tako i u suradnji sa Ustašama, nad srpskom sirotinjom po dalmaciji i krajinama.
Hrvatsko građanstvo sa druge strane revitalizira ustašku ideologiju i na njoj počinjena zlodjela, umanjujući dokumentovane zločine iz WW II, opravdavajući ih ili čak veličajući i legitimizirajući monstruozna, zvjerska i samo ludilu primjerena djelovanja, kako četrdesetih, tako i devedesetih prošlog stoljeća.
I jedni i drugi, su državu, kao nacionalnu tvorevinu izjednačili sa fašističkim zločinačkim ideologijama i praksama, a te ideologije i prakse dovele u neraskidivu spregu sa crkvenim institucijama. Njastrašnije od svega je to što antifašistička Europa, taj trend gleda i tolerira, čutke dozvoljavajući buđenje povampirenog zla. što spremno skače iz bezdana žedno krvi čovječanstva.
Očito je, da je praksa toleriranja tog duha zaboravljene i odbačene europske prošlosti, koji postaje sve materijalniji, slijedeći primjer balkanskih utvara sa krvavim kamama, dovodi do jačanja nekada stidljive nacional fašističke desnice, diljem Europe, koja eto taj fašistički narativ, toleriše i u Ukrajini, iz ko zna kakvih razloga. Pitam se da li je bilo šta od toga slučajno, ili postoji plan, projekat oživljavanja fašističke ideologije diljem Europe.
No vratimo se našem ataru.
Priča o suživotu, toleranciji, opraštanju, pomirenju, koju bi neko htio da proturi, kao pitanje nacionalne i vjerske trpeljivosti, ne počiva na činjenicama i realnim postavkama. Nismo mi ovdje podjeljeni na Srbe, Hrvate, Bošnjake, Crnogorce i druge, već na fašiste i antifašiste.
Ne želim se ja pomiriti sa nekim, kome je Pavelić uzor ili Draža heroj. Ne želim se družiti sa nekim, kome je Busuladžić Mustafa visoki intelektualac i moralna vertikala. Nema pomirenja sa nekim kome su Kordić, Mladić ili Caco historijske uzdanice i uzori za nove generacije. Ne može meni brat biti Bora Čorba ili Tompson. Moj brat je Balašević. Ako to Europa od nas očekuje, sa fašistima ćemo se mi pomiriti kada se oni pomire sa Hitlerom.
Još samo par riječi za kraj.
Najstrašnija spoznaja je ta da su se tolike četničke i ustaške zvijeri, fašističke spodobe različitih barjaka i stjegova, decenijama krili ispod maski ljudi, nekada i onih, koje smo svi voljeli i smatrali duboko i iskreno “našima”.
Djeluje, kako nas antifašista više nema, kako smo vrsta pred izumiranjem, ali ima nas vjerujte. Ima nas puno, samo ne znamo više kome da vjerujemo, pa smo otišli u ilegalu, do neke nove 45-te.