Sarajevo se može prepoznati po mnogo čemu – po Miljacki, Baščaršiji, mahali, kafi, ali i po načinu na koji njegovi stanovnici govore.
Nekada je dovoljna jedna riječ da prepoznamo da razgovaramo sa Sarajlijom. Nekada je važnije kako je nešto izgovoreno nego sama riječ, a nekada se u jednoj kratkoj rečenici krije čitav sloj gradskog žargona.
Sarajevski govor zato nije samo „sarajevski naglasak“, niti postoji nekoliko riječi koje možemo jednostavno proglasiti njegovim zaštitnim znakom. Riječ je o mnogo složenijoj pojavi.
Knjiga Govor grada Sarajeva i razgovorni bosanski jezik, autora Senahida Halilovića, Ilijasa Tanovića i Amele Šehović, objavljena je 2009. godine u izdanju Slavističkog komiteta. Knjiga je rezultat višegodišnjeg istraživanja, a Halilović obrađuje sarajevski govor, dok Šehović posebnu pažnju posvećuje leksici razgovornog bosanskog jezika.
Kada se pogleda šta sve ulazi u taj razgovorni sloj jezika, postaje jasno zašto se Sarajevo može „čuti“ i prije nego što ga vidimo.
„Ba“ nije samo poštapalica
Jedan od izraza koji se najčešće povezuje sa sarajevskim i bosanskohercegovačkim razgovornim jezikom jeste ba.
Čujemo ga u rečenicama:
„Šta radiš, ba?“
„Nemoj, ba.“
„Ma hajde, ba.“
„Dobro je, ba.“
Iako je kratka, ova riječ u razgovoru može imati različitu funkciju. Može pojačati iskaz, izraziti začuđenost, negodovanje, prisnost ili jednostavno dati rečenici razgovorni ton. Zato je teško njeno značenje prevesti jednom riječju. Ba mnogo zavisi od konteksta, intonacije i odnosa među sagovornicima.
Upravo je to karakteristika razgovornog jezika: riječi ne služe samo prenošenju informacije nego i pokazivanju odnosa, emocije i stava.
„Vala“ – od potvrde do naglašavanja
Slično je i s riječju vala.
„Vala, ne znam.“
„Vala ti hvala.“
„Vala baš.“
U različitim situacijama, ista riječ može dobiti različitu pragmatičku vrijednost. Nekada služi potvrđivanju, nekada naglašavanju onoga što govorimo, a nekada jednostavno daje iskazu karakterističan razgovorni ton. Upravo zbog takvih riječi razgovor često zvuči potpuno drugačije od formalnog pisanog jezika.
Sarajevski žargon: Riječ dobija novo značenje
Posebno zanimljiv sloj predstavlja žargon. Šehović žargon određuje kao neformalni i pretežno govorni varijetet nekog jezika koji služi identifikaciji i komunikaciji unutar određene društvene grupe. Takva grupa može biti određena uzrastom, profesijom, društvenim statusom, interesima, načinom života, pa i teritorijom. Zato sarajevski žargon ne treba izjednačiti sa cijelim sarajevskim govorom; on je jedan njegov sloj. Treba priznati da u njemu nastaju neke od najzanimljivijih riječi.
„Belajsuz“ – onaj koji je povezan s belajima
Jedan od zanimljivih primjera koji se navodi u vezi sa Šehovićinom analizom jeste riječ belajsuz. U njenom radu riječ je zabilježena kao žargonizam sa značenjem nesretnik.
Riječ je zanimljiva i zbog svoje građe: u osnovi je belaj, a nastavak -suz poznat je u bosanskom jeziku iz niza riječi orijentalnog porijekla.
Dakle, žargon ne mora nužno stvarati potpuno novu riječ od početka. On često uzima postojeću jezičku građu i od nje pravi novi izraz.
„Indijanac“ nije uvijek samo stanovnik Amerike
Još zanimljiviji primjer jeste žargonizam indijanac. U Šehovićinom radu navodi se s više značenja, među kojima su „primitivan čovjek“, „nediscipliniran čovjek“ i „mangup“, a u određenom kontekstu i naziv za pretjerano našminkanu djevojku. To pokazuje koliko žargon može biti kreativan.
Riječ koja u standardnom značenju označava pripadnika starosjedilačkih naroda Amerike u žargonu može dobiti potpuno novo, preneseno značenje.
Ono što je posebno zanimljivo jeste da se značenja žargonizama mogu mijenjati kroz vrijeme. Istraživanja koja porede podatke iz Šehovićine knjige s kasnijim korpusima pokazuju upravo takve promjene.
„Cener“, „šalabahter“, „feslija“…
Žargon pokazuje i koliko je jezik sposoban da stvara nove riječi. U literaturi koja se poziva na Šehovićino istraživanje navode se, između ostalog, žargonizmi poput cener, šalabahter i feslija, kao i brojni drugi oblici nastali različitim tvorbenim postupcima.
Neki od njih su danas šire poznati, dok su drugi mnogo više vezani za određene generacije ili društvene grupe. To je još jedan razlog zbog kojeg je teško govoriti o jednom, nepromjenjivom „sarajevskom žargonu“.
Žargon ima svoje generacije. Ono što je bilo popularno među mladima prije trideset godina ne mora biti popularno među mladima danas.
Sarajevo se mijenja… mijenja se i njegov govor
To se možda najbolje vidi kada se sarajevski govor posmatra kroz historiju. Senahid Halilović u knjizi prati podatke o govoru Sarajeva kroz različite historijske izvore, uključujući zapise Mula-Mustafe Bašeskije iz 18. stoljeća. Knjiga tako ne posmatra Sarajevo samo kroz govor savremenih stanovnika nego nastoji pratiti njegov razvoj kroz duži vremenski period. To nam govori nešto važno: sarajevski govor nikada nije bio potpuno isti.
Nije svaka „sarajevska riječ“ – sarajevska
Možda je upravo ovo najvažnije kada govorimo o sarajevskom govoru. Riječ merak, naprimjer, nije isključivo sarajevska. Isto vrijedi za veliki broj turcizama i razgovornih izraza koji su rašireni širom Bosne i Hercegovine. Zato nije dovoljno čuti riječ u Sarajevu i odmah zaključiti da je riječ o „sarajevizmu“.
Istraživanje Šehović upravo je zanimljivo zato što razgovorni jezik posmatra šire, dok se sarajevski govor obrađuje kao zaseban predmet u drugim dijelovima knjige.
Šta je sa „pravilnim“ govorom?
Često ćemo čuti da neko govori „sarajevski“, „mahalski“, „ulično“ ili „žargonski“, kao da je riječ o pogrešnom jeziku. Lingvistički gledano, stvari nisu tako jednostavne. Razgovorni jezik ima svoje osobine, a žargon je poseban neformalni varijetet. Njegova funkcija nije ista kao funkcija standardnog jezika u službenom dokumentu, vijestima ili naučnom radu.
Zato rečenica: „Ma nemoj, ba, šta ti je?“ – nije nešto što bismo napisali u službenom dokumentu, ali je savršeno razumljiva i funkcionalna u razgovoru.
Hoće li sarajevski žargon nestati?
Vjerovatno neće, ali će se mijenjati. Neke riječi koje su danas potpuno normalne jednog dana će možda zvučati starinski. Neke današnje žargonske riječi će nestati čim nestane generacija koja ih koristi, a nove će nastajati iz engleskog, interneta, društvenih mreža, muzike, filmova i svakodnevnog života.
Možda zato Sarajevo nije moguće prepoznati samo po tome šta govori; prepoznaje se i po tome kako to govori… a nekada je za prepoznavanje dovoljno samo jedno kratko: „Ma hajde, ba, ne budi belajsuz i indijanac.“