Pune četiri godine su prošle otkako nas je napustila jugoslovenska pjevačka diva, kantautorka i slikarka Jadranka Stojaković. Njeni prijatelji je nisu zaboravili, ali ni svi oni koji su poštovali i voljeli Jadrankin umjetnički rad.
Stojakovićeva je preminula 3. maja 2016. godine u Banjaluci, a duže vrijeme je bolovala od amniotrofične lateralne skleroze. Svojim pjesmama je opisala puni spektar emocija čineći da se svaki slušalac saživi i osjeti poruku koju je svojim pjesmama prenosila.
Do rata je bila aktivna na muzičkoj sceni cijele bivše Jugoslavije, bila je poznata po svojim nastupima na kojima je istovremeno pjevala, svirala gitaru i usnu harmoniku. Dio života provela je u Japanu, tačnije 23. godine – gdje se, osim muzikom, bavila i slikarstvom.
Njen značaj za istoriju pop rock muzike Bosne i Hercegovine ogleda se u promociji pjevane poezije, akustične gitare i tradicionalnog bosanskog instumenta saza. Ostala je upamćena kao pjevačica koja je nježnim emocijama i pjesmama koje ćemo zauvijek pamtiti oplemenila jedno vrijeme, ljude i narod.
Život o kojem je ona sama pjevala izgleda ovako: “Pomislim nekad na bivša jutra, na bivše dane i bivša mjesta, al’ put me vodi samo u sutra, život je jednosmjerna cesta…”
(N.N.)