No, unatoč tome, već je ostvario zavidnu međunarodnu karijeru, osvojivši više značajnih međunarodnih nagrada za svoje tetaratske predstave i dokumentarne filmove. I u razgovoru za Face.ba veliki dječak sa imidžom neodoljivog plejboja potvrđuje reputaciju po kojoj nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Razgovarao: Senad Pećanin
Zbog čega je Al Jazeera Balkans (AJB) odlučila da ne objavi intervju sa Vama za njihov portal?
Novinarka koja je uradila intervju je mlada žena koja je odgledala predstavu, i po sopstvenom priznanju bila pod snažnim utiskom “Hasanaginica”. Vjerujem da je po inerciji svoje životne i profesionalne radoznalosti željela da uradi intervju o predstavi čije teme je se i same itekako tiču, zato što preispituju i provociraju konvencije kulture po čijim kodovima kao žena živi.
Očigledno je bila toliko zabljesnuta utiskom, da je imala jedan stav dok smo intervju radili, a sasvim drugi kada je uredništvo portala dalo svoj stav o njemu. Nakon razgovora sa svojim šefovima, predamnom više nije bila ista osoba-slobodna, radoznala i zanimljiva žena, već isprepadana, manipulisan, konzervativna i preplašena osoba redigovanog stava.
Ta njena transformacija je bila zastrašujuća, iako razumijem da “problem” koji je donijela u redakciju može ugroziti njen status, posao, egzistenciju. Nakon “intervencije”, kako nezvanično saznajem, tri od četiri člana uredništva, ponudjeno mi je da preformulišem dio odgovora. Pošto je navodno bilo “problematično” pola intervjua, smatrao sam tu vrstu cenzure, ne samo neprihvatljivom, već bezobraznom. Kada sam stavio do znanja da bi bilo kakva “korekcija” mojih odgovora značilo i kaputilirati sa antiidejama moje predstave, svaki dalji kontakt sa mnom je naglo prekinut.
Tada mi je bilo jasno-sarajevsko izdanje ovog globalnog medijskog brenda je otjelotvorenje svega onoga čemu “Hasanaginicama” pokazujemo srednji prst. Kakav je to medij koji zabranjuje razgovore koje se tiču osnovnih sloboda?
Koje su to konkretno teme u pitanju, koje se tiču osnovnih sloboda, a za AJB su bile neprihvatljive?
Razgovarali smo, na primjer, o kulturi sexa na ruralnom Balkanu: konvencije su i dalje takve da prosječan balkanski bračni par ne podrazumijeva ženski orgazam u toku odnosa. Sex je gotov onda kada muškarac doživi orgazam. Razgovarali smo i o religijskoj represiji nad slobodama žena. Konkretno Islama sa jedne, i novokomponovanog političko vjerskog, pravoslavnog kulta znanog kao Svetosavlje, sa druge strane. Razgovarali smo i o prirodi epohe spektakla, u kojoj tabloidna mašinerija pod kišobranom liberalizma, kreira atmosferu dekadencije statusa slobode.
U tom smislu sam naveo da niko nije mogao predvidjeti vrijeme u kom će mučkarci imati vagine, a žene penise. Bio je to zapravo jedan odličan razgovor o duhu ovog vremena, i statusu ženskih sloboda u okviru njega. Bojim se da AJB ima nultu toleranciju na sve što iskače van šerijatske islamske doctrine, čak i ako ulazi u zonu kršenja osnovnih ljudskih prava. Ja sam ostao šokiran. U 21. vijeku kao društvo dozvoliti i legitimitet i legalitet takvih standarda u javnom prostoru?! Ne može demokratsko društvo, građanska država, evropsko stremljenje… podrazumijevati zabranu LGBT tema, temu nejednakosti u bilo kojoj društvenoj sferi, pa bila ona u krevetu, u toku sexa.
Pretpostavljam da ste dobili ili naslućujete razloge za nevjerovatnu odluku o neobjavljivanju intervjua. Zanima me da li Vi iz te odluke izvlačite zaključke o Al Jazeeri ili o današnjem Sarajevu?
“Prema AJB TV imam posebne emocije. Ta je televizija značila puno, meni kao mladom reditelju, u stvaranju moje karijere, zahvaljujući odličnom dokumentarnom programu. Medjutim, portal ovakvog ideološkog sklopa, govori o društvu u kojem može sve! Može da postoji i jedan Božo Vrećo, a može i, sasvim jednako, da postoji i mizantropski pamflet. Kada u ime slobode počnete da dozvoljavate neslobode, onda ste izgubili svaki moralni, etički kompas. Sarajevo je, u vrjednosnom smislu, jedan vašar, izgubljen u pristoru i vremenu, silovan i od Istoka I Zapada. Taj je grad utočište za sve loše nus – pojave dvije krajnosti: ultra konzervativnog doživljaja šerijatskog života, s jedne, i krajnje podivljalog instant – liberalizma koji nam stiže sa Zapada, sa druge strane.
Zato sam i pomenuo Boža Vreća-on je jedan umjetnički biser koji je kroz afirmaciju sevdaha čuvar tradicije jedne kulture, a u svom ličnom “plesu” izmedju dva pola i odraz superslobode. Po tome je Sarajevo specifično. Mada, uz sve paradokse, ima to svog šarma i lucidnosti. Zato je Sarajevo uvjek bilo super zvijezda medju gradovima. Lokalni temperament ljudije eksplozivan, ljudi prepuni strasti, a na teritoriji koja je istorijska granica dvije hemisfere planete. Tu se radja ili čista genijalnost ili surova destrukcija. Ili oboje. To je prostor u kojem je Vrećo i muškarac žena, a Kusturica i Emir i Nemanja.”
Pripremajući “Hasanaginice” u Narodnom pozorištu, u Sarajevu ste proveli nekoliko mjeseci. Zanima me jesu li se neke Vaše predodžbe sa kojima ste došli u Sarajevo promijenile? Ako jesu – kako ?
“Dominantno iznenadjenje se tiče čuvenog brenda “sarajske raje”. Ja tu raju nisam vidio. Vidio sam ljude koji se grčevito bore da prežive. A “raje” u onom suštinskom, izvornom smislu, danas više ima na Cetinju nego u Sarajevu. Imam utisak da je nacionalizam i neukus uspješno istrijebio “raju”.
A zatim, odsustvo autentičnog duha Sarajeva, koju postjugoslovenske generacije osjećaju kroz film i muziku, nakon 10 dana provedenih u gradu ukapirate lako. Možda dio razloga leži i u u tome što ni jedan od svih tih ljudi koji su taj duh grada brendirali, ili više ne žive tamo, ili ne žive uopšte više. Nema više ni ni Pimpeka, nit Mirze Delibašića, ni Keme Montena, ni Brege.”
Jednodušne ocjene i kritike i publike koja je gledala “Hasanaginice” govore da ste napravili odličnu predstavu. Mene zanima jeste li uspjeli napraviti predstavu tačno onakvu kakvu ste željeli? Sarajevo jeste veće od Podgorice, ali je mali grad: “sve” se brzo sazna. Da li je tačno da ste bili neprijatno iznenađeni konzervativizmom, ako je to pravi izraz, pojedinih glumaca sa kojima ste radili?
“Bio sam blago šokiran konzervativizmom o kom govorite. U Crnu Goru tek sad na velika vrata javni prostor osvaja duh populizma, vjerskog dogmatizma i pseudo čuvara tradicije, a u Sarajevu metastazira. Poznati glumac Izudin Bajrović, koji mi je bio drag čovjek, na samom početku procesa je izašao iz projekta, smatrajući da je pozorišno sagledavanje Hasanaginice kroz teme koje okupiraju ovo vrijeme( “Me too pokret”, parnica Johny Deep-Amber Heart u kontekstu ženskih sloboda, uticaj nus pojava poput pornografije na kulturu sex-a i generalno na čovjeka zasićenog senzacijama serviranim na tacni) – skandalozno. A ja mislim da je upravo to neophodno, kako ne biste imali u reperoaru još jednu malogradjansku “insenaciju lektire”, a ne snažan relevantan pozorišni čin, koji ne kleči ni pred Al Jazeerom, nit pred velikim glumcem.
Medjutim, nije samo on “krivac” za utisak o dominantnom konzervativizmu. On je bio prisutan kod najvećeg dijela podjele. Znate ko najmanje ili ni malo? Žene! Konzervativizam je skup moralnih struktura, osmišljen da bi se muškarac što udobnije i bezbolnije nosio sa životom. Zatvori ženu kući, pokrij je da disati ne može, zaposli je roditeljstvom i kućanskim poslovima, ubijedi je da nema vremena za karijeru, sve da bi tvoja muška sujeta, ljubomora i nesigurnost bili što manje izazivan od života.
Svaki je muškarac nekad ljubomoran, pa šta? To nas čini živima, mladima… Konzervativizam ubija u nama sokove mladosti, stara nam duh, blijedi nam boje života. U Bosni je postao, na žalost, dominantnim elementom lokalne kulture. Da ne govorimo o fenomenu zamjene teza, kada se kultur-šovinizam pravda konzervativizmom. To je recimo uradila AJB, zabranivši moj intervju.”
Ja bih se kladio, znajući Vaš umjetnički, autorski i aktivističko-građanski temperament, da ste, ipak, pravili kompromise i sa glumačkim ansamblom i sa upravom pozorišta i sa sredinom u kojoj je predstava nastajala. Ilustrativna za ovu tvrdnju mi je scena oralnog seksa na početku predstave kada glumica zadovoljava partnera: ta scena traje prekratko za Vašu rediteljsku poetiku, ali je i takva preduga za čudoredni dio publike na premijeri i prvim reprizama predstave. Moj je utisak da niste htjeli odustati od te scene, ali da ste , ipak, napravili kompromis. Jeste li se pokajali što niste izgurali svoj koncept?
“Ja jesam izgurao svoj koncept, dokaz je sam incident sa AJB. Cilj predstave je ostvaren, uhvatili smo se u klinč sa licemjerjem kulturnih i moralnih normi, koje držite za “normalne” u vašem bh. kosmosu. Oralnog seksa je bilo, po meni, sasvim dovoljno da bi profunkcionisao kao znak, ipak je to samo jedna od stvari koje radimo u krevetu sa partnerkama i partnerima. Možda za AJB nije, ali onda nije ni žena, nije ni homoseksualac, nije ni nebinarnost (pripadnost oboma od dva pola, tj pripadnost trećem).
Ipak, vaša percepcija govori o drugačijem odnosu prema tom postupku, vas Sarajlije i mene kao “stranca”. Kompromisa sam u Sarajevu milion napravio, sa svima, da bi se predstava uopšte održala. Toliko mnogo da ponekad mrzim sebe zbog broja kompromisa. Medjutim, da sam bio beskompromisan, predstava se ne bi desila. Težak je to bio put, razbiti kod cijele ekipe, neke životom, rutinom kulture nametnute “istine”.”
Imate li Vi razumijevanja za sljedeću tezu: pozorište, koje u tako ojađenim, po mnogo čemu zarobljenim društvima, kakve su u našem regionu, nema velikog smisla ukoliko svakom predstavom ne pomjera granice slobode? I to one slobode koja je često omeđena ne samo siromaštvom, beznađem, nacionalizmom ili politikom, već i tradicijom i religijom?
“Pozorište je antipod vjeri i nacionalizmu. Pozorište je, dobro, pravo pozorište, čak i u sredinama u kom ono nema veliki značaj, uvjek inaugurator neophodne mjere i forme slobode. Nije sloboda dozvoliti pravo AJB da prevaspitava svoje novinare, pa pod alibijem “slobode medija” dozvoliti pravo na uredjivačku politiku u kojoj je zabranjen komentar na lGBTQ, sex, pravo žene na orgazam… Niti je sloboda tolerancija na neslobodu. Ako pozorište ne izazove neki, makar mali zemljotres u društvu u kom se dešava, onda je nepotrebno.”
Svjedoci smo jednog, za Balkan, nevjerovatnog fenomena: izlivima prijateljstva između Bosne i Crne Gore, započetog onim sjajno duhovitim skandiranjem crnogorskih navijača na utakmici fudbalskih repezentacija Crne Gore i Bosne i Hercvegovine “burek sa sirom”. Kako ste vi doživjeli ovo “čudo”?
“To je ta snaga kreativnosti, strastvenih naroda na vjetrometini civilizacija. Neko je tvrdio da će se civilizacijski tok potpuno okrenuti naopačke-ako smo sada na dnu ljestvice civilizacije, novi poredak će zauzeti upravo ti narodi trećeg svijeta. Taj čarobni detalj, ako izuzmemo
patriotsko emotivni kič nakačen na njega, vjesnik je takvog doba. Zar nema taj dogadjaj veću harizmu od svih zapaljivih govora balkanskih lidera zajedno. Ko bi rekao da će “Stadionska groznica” na Balkanu, umjesto huliganstva, nacionalizma, banalnosti i jeftinog osjećanja nacionalnog ponosa, zamijeniti ljubav dva naroda. Jebite se nacoši, ne možete nam ništa! Ova konekcija znači savezništvo dvije nacije, na svakom nivou, u svakom budućem vremenu!”
Često govorite o kompleksnoj temi muško – ženskih odnosa. Crnogorsku tradiciju i stvarnost dobro poznajete, ali me zanima Vaše zapažanje o razlikama između današnjih Sarajeva i Crne Gore, kada je ova tema u pitanju.
“Prvu stvar koju sam zapazio u Sarajevu, kako je urban svijet lijep! Ima puno lijepih ljudi. Lijepo odjevenih, njegovanih… Dopala mi se personalna estetika urbanog Sarajeva. Muškarci jesu, kao i u Crnoj Gori, i dalje robovi patrijalne kulturne inercije doduše… Ali, žene!? O žene… Sarajke su doživjele i doživljavaju jednu vrstu kulturne revolucije, u smislu da hrabrije grade karijere, uspješnije hendluju uloge majke i supruge sa profesionalnim životom. Medjutim, ta duboko ukorijenjena tradicija, bolje reći umjetnost predavanja svom muškarcu, toliko prija.
Pogotovo meni, koji dolaze iz sredine gdje žene nose snažne, kršne karaktere i “drže do sebe” u tom vječitom ratu izmedju muskarca i žene. Biti sa Sarajkom u ljubavnoj avanturi je posebno iskustvo. Volio bih da se nekad skrasim sa takvom ženom iz Sarajeva. Onom koja je okrenula ledja mačističkom patrijahalnom konceptu, u isto vrjeme prevazišla površnost feminizma kao navodno jedine vrste borbe za jednake šanse žena, a uz to zadržala “lost art” tog bazično orjentalnog predavanja svom partneru. Možda se nekad i skrasim sa Sarajkom, ko zna? Sarajke su visoko cijenjene u svom mentalitetu kod nas gorštaka iz crnogorskih kamenih planina.”
Primjećujem da Vas često pitaju za mišljenje o ženama. Mene zanima Vaše mišljenje o razlikama između Bosne i Crne Gore kada su u pitanju – muškarci.
“Crnogorci su se negdje ostali “zaglavljeni” izmedju dvije paralelne stvarnosti, koje su u medjusobnom konfliktu; sa jedne strane mi sebe vidimo kroz romantizovani, mitski doživljaj, kao pretke serdara, vojvoda, perjanika i narodnih heroja, i ponekad mi se čini da ličimo na hodajuće spomenike. Nama je jako važno “iz kakve kuće dolaziš”, mi prvo cijenimo po genetskom materijalu, makar onom što mi vjerujemo da to jeste. Nasuprot tom insistiranju na elitističkom pedigreu slavnih predaka, post socijalistička epoha materijalnog siromaštva, u kombinaciji sa tim manirima prinčeva i vojvoda, djeluje i smiješno i tužno, u tim svojim zabludama. Mada nije ni to lako, zadržati sav taj ponos uz prazne dzepove. Crnogorci rijetko pokazuju svoju emotivnu stranu, a kad zavole ženu, o tome ćute, i to drže za sebe, kao da je u pitanju sramota.
U Bosni su muškarci mnogo pristupačniji. Sa vama se lakše sklapaju drugarstva i prijateljstva, ali isto tako znaju mnogo kraće da traju. U sarajevskim kafanskim maratonima se možeš konektovati sa čovjekom koji će te nasmijati hiljadu puta, koji će ti svoju dušu otvoriti iako te tek upoznao, ispričat će ti sve o ženi svog života, plakati zbog nje, pa pjevati pjesme o njoj, a pred fajront te izgrliti kao najboljeg prijatelja. Onda te nikad više neće pozvati, a sjećanje na tebe će nestati sa jutarnjim brufenom, dok i ti i mamurluk nestajete sa njegovog horizonta.
Bosanci se ženama udvaraju komplimentima, a Crnogorci žene “love” glumom prepotencije i nezainteresovanosti. Zato danas u Crnoj Gori sve češće žene prilaze muškarcima. Uprkos svim razlikama, ono što čini magnetizam izmedju dva naroda je humor. Bosanci su za mene najduhovitiji ljudi na svijetu. Smijao sam se puno u Sarajevu. Svemu, pa i nikad objavljenom intervjuu za AJB.”