Za deset dana, 29. augusta, navršit će se 837 godina od izdavanja Povelje Kulina bana, dokumenta nastalog 1189. godine koji je ostao jedno od najvažnijih svjedočanstava o srednjovjekovnoj Bosni, njenom vladaru, odnosima s Dubrovnikom i razvoju bosanskog jezika.
O Povelji smo navikli govoriti kao o historijskom dokumentu koji svjedoči o trgovini i slobodi kretanja Dubrovčana u Bosni. Međutim, kada se njene riječi pogledaju izbliza, ona postaje i svojevrsni prozor u jezik kojim se na prostoru srednjovjekovne Bosne pisalo prije više od osam stoljeća.
Kako su tada izgledale imenice? Koji su se padežni nastavci koristili? Kako su se mijenjali glagoli? I koliko bismo danas razumjeli kada bismo pred sobom imali Povelju bez savremenog prijevoda? Odgovore smo potražili u samom tekstu Povelje i u stručnoj lingvističkoj analizi njenog jezika – riječ po riječ.
Šta je zapravo Povelja Kulina bana?
Povelja je izdata 29. augusta 1189. godine i predstavlja jedan od najznačajnijih izvora za proučavanje srednjovjekovne Bosne, njenih odnosa s Dubrovnikom i jezika tog vremena. Ona svjedoči o razvijenim vezama i trgovini između Bosne i Dubrovnika, ali i o postojanju uređene Bosanske države, pisarske kancelarije i suverenog vladara u 12. stoljeću.
Sačuvana su tri primjerka Povelje. Onaj za koji historičari smatraju da je original – čuva se u Sankt-Peterburgu, dok se druga dva primjerka nalaze u Dubrovačkom arhivu.
Za jezičku analizu posebno je važno znati da ne postoji samo jedan tekst koji možemo jednostavno prepisati i proglasiti jedinim izvornim oblikom. Upravo zato je Zenaida Karavdić s Instituta za jezik u svojoj studiji koristila jedan primjerak kao osnovu, a pojedine oblike upoređivala s drugim sačuvanim primjercima.
„Ja, ban bosanski Kulin…“
Jedan od najpoznatijih dijelova Povelje počinje riječima kojima se Kulin ban predstavlja: „Ja ban bosьnski Kulin…“
Već ovdje vidimo nešto što je savremenom čitaocu vrlo blisko.
Ja je lična zamjenica prvog lica jednine. Ban je imenica muškog roda u nominativu jednine. Bosьnski je pridjev koji se slaže s imenicom ban. Kulin je vlastito ime u nominativu.
Dakle, osnovna gramatička struktura rečenice nije nam nepoznata. Razlika je, prije svega, u historijskom obliku jezika i načinu zapisivanja. Karavdić posebno obraća pažnju na zamjenicu ja, jer je njena upotreba u Povelji značajna za proučavanje razvoja ovog oblika u odnosu na starije slavenske oblike.
„Tebě“ – riječ koju i danas razumijemo
U Povelji nalazimo oblik: „tebě.“
Riječ je o obliku lične zamjenice drugog lica jednine u dativu. Današnji oblik je: tebi.
Ovdje je posebno zanimljivo to što se gramatička kategorija nije izgubila. I u Povelji i u savremenom bosanskom jeziku riječ ima funkciju dativa, ali je njen oblik kroz historijski razvoj izmijenjen. Takvi primjeri pokazuju da promjena jezika nije značila prekid s ranijim sistemom. Pojedini oblici mijenjali su se postepeno, dok su njihove gramatičke funkcije ostajale prepoznatljive.
„Kneže Krьvašu“
Nakon toga slijedi: „kneže Krьvašu.“
Oblik kneže predstavlja vokativ jednine imenice knez. I danas bismo se nekome kome je ime ili titula knez obratili istim oblikom: kneže.
Ime Krьvašu također je u vokativu. Ovo je jedan od primjera u kojima je gramatički odnos gotovo neposredno prepoznatljiv savremenom govorniku.
„Vьsěmь građamь Dubrovьčamь“
U nastavku Povelje dolazimo do oblika koji već izgledaju mnogo udaljenije od savremenog jezika:„vьsěmь građamь Dubrovьčamь.“
Karavdić ove oblike detaljno razmatra u morfološkoj analizi. Ovdje se vidi dativ množine, a savremeni čitalac bi očekivao oblike: svim građanima Dubrovčanima.
Posebno je zanimljiv razvoj padežnih nastavaka. Današnji nastavak u obliku -ima nije postojao u identičnom obliku kakav poznajemo danas. U Povelji se javljaju stariji nastavci koji svjedoče o historijskom razvoju deklinacije.
Zato nije dovoljno reći da je riječ o „istim riječima samo napisanim starim pismom“. Promijenili su se i oblici riječi i padežni nastavci.
„Pravy“
Oblik pravy također nam nije teško prepoznati. Oblik pravy Karavdić analizira u okviru padežnog sistema Povelje, a savremeni oblik je pravi.
Današnji oblik pravi pokazuje da se riječ kroz vrijeme promijenila, ali je osnovno značenje ostalo sačuvano. To je jedan od najzanimljivijih elemenata Povelje: čitalac često može prepoznati riječ prije nego što razumije njenu gramatičku strukturu.
„Priјatelь“ – riječ koja je preživjela stoljeća
U Povelji se pojavljuje riječ: „priјatelь.“
Današnji oblik: prijatelj.
Oblik priјatelь lako prepoznajemo u današnjoj riječi prijatelj, iako se način zapisivanja i oblik riječi kroz historiju promijenio. Upravo zato Povelja može biti zanimljiva i onima koji nisu lingvisti: kada uklonimo nekoliko stoljeća razlike u pisanju, počinjemo prepoznavati riječi koje koristimo svakodnevno.
„Byti“ – današnje „biti“
Jedan od najočiglednijih primjera jeste infinitiv: „byti.“
Današnji oblik: biti.
Byti je infinitiv koji odgovara današnjem obliku biti. Primjer pokazuje kontinuitet riječi, ali i razlike u historijskom sistemu zapisivanja.
„Drьžati“ – prepoznajemo ga odmah
Još jedan glagolski oblik jeste: „drьžati.“
Današnji oblik: držati.
Oblik drьžati odgovara današnjem infinitivu držati.
„Hode“ – glagol koji danas ima drugačiji oblik
Kod glagola se promjene još jasnije vide. U Povelji se pojavljuje oblik: „hode.“
Karavdić ga analizira kao oblik glagola hoditi. U savremenom jeziku u odgovarajućem značenju koristimo oblik hodaju.
Ovdje više ne govorimo samo o drugačijem načinu zapisivanja iste riječi. Vidimo historijsku promjenu glagolskog oblika i to je važna razlika.
Jezik Povelje nije samo današnji bosanski „napisan starim slovima“. Njegov glagolski sistem imao je vlastite oblike koji su se kroz stoljeća mijenjali.
„Sь vami“ – skoro isto kao danas
U Povelji nalazimo i: „sь vami.“
Savremeni oblik: s vama.
Ovdje je riječ o prijedložnoj konstrukciji s instrumentalom. Zanimljivo je da je gramatički odnos potpuno prepoznatljiv i danas. Razlika je prvenstveno u obliku zamjenice i načinu zapisivanja.
„Pravu věru“
Još jedan vrlo zanimljiv primjer jeste: „pravu věru.“
Današnji oblik: pravu vjeru.
Pridjev pravu nalazi se u akuzativu jednine ženskog roda, a věru je također oblik akuzativa jednine.
Pravu věru odgovara današnjem izrazu pravu vjeru. Razlika se vidi u historijskom obliku i zapisu riječi věru.
„Živь“
U Povelji nalazimo i oblik: „živь.“
To je pridjev živ.
Oblik živь prepoznajemo u današnjem pridjevu živ, ali njegov zapis pripada historijskom jezičkom sistemu Povelje.
„Bez’ v’sega zloga primysla“
Jedan od najpoznatijih izraza iz Povelje glasi: „bez’ v’sega zloga primysla.“
U savremenom jeziku smisao ovog izraza možemo približiti kao bez ikakve zle namjere. Upravo je ovaj izraz poslužio Zenaidi Karavdić i kao naslov njene detaljne studije o Povelji. U radu analizira različite nivoe jezika dokumenta – od glasovnog sistema i morfologije do sintakse i leksike.
Riječ primysl danas nije dio svakodnevnog standardnog jezika u ovom obliku, ali njeno značenje možemo povezati s riječima poput namisao, namjera, misao.
Ovdje se lijepo vidi još jedna pojava: neke riječi ne nestanu potpuno, nego njihovi oblici ili značenja vremenom postanu drugačiji.
Jezik koji se mijenja, ali ne prekida
Kada se Povelja analizira riječ po riječ, dobija se mnogo složenija slika od jednostavne tvrdnje da je „bosanski jezik tada bio isti kao danas“. Nije, ali nije bio ni potpuno stran.
U tekstu pronalazimo riječi koje su nam odmah razumljive, poput ban, Kulin, knez, prijatelj, biti, držati, živ, ali i gramatičke oblike i nastavke koji danas više nisu dio standardnog jezika.
Karavdić u svojoj analizi pokazuje da Povelja sadrži brojne osobine karakteristične za historijski razvoj jezika – u fonologiji, morfologiji, sintaksi i leksici. Upravo kombinacija tih osobina omogućava lingvistima da proučavaju jezik Povelje kao zasebnu fazu njegovog historijskog razvoja.
Ko je zapravo zapisao Povelju?
Kad se govori o Povelji, često dođe do zabune ko je zapravo autor. Kulin ban jeste izdao Povelju, ali njen tekst nije vlastoručno napisao. Taj dio Povelje je pisao banov dijak Radoje. To je važan podatak jer Povelja nije samo dokaz o odnosima Bosne i Dubrovnika; ona svjedoči i o postojanju pisarske kancelarije i razvijene administrativne prakse u srednjovjekovnoj Bosni.
Koliko bismo razumjeli Povelju bez prijevoda?
Povelju Kulina bana bismo mogli razumjeti vjerovatno više nego što bismo očekivali, ali ne dovoljno da bismo tekst mogli čitati kao savremeni bosanski jezik.
Prepoznali bismo pojedine riječi, neke padeže, dio glagolskih oblika, ali bez znanja historijske gramatike, starije grafije i razvoja glasova – bilo bi lako pogrešno protumačiti pojedine riječi ili konstrukcije. Upravo je zbog toga važna lingvistička analiza.
Povelja Kulina bana je bosanski jezički vremeplov
Za deset dana, kada se bude obilježavalo 837 godina od njenog izdavanja, Povelja Kulina bana ponovo će zaživjeti, i to s razlogom. Važan je historijski dokument, svjedočanstvo odnosa Bosne i Dubrovnika, izvor za proučavanje srednjovjekovne bosanske države, ali i dragocjen jezički spomenik.
Kada je čitamo riječ po riječ, shvatamo nešto mnogo zanimljivije od same činjenice da je stara 837 godina: jezik se za to vrijeme promijenio, ali nije nestao trag između tadašnjih i današnjih riječi.
Od „tebě“ do „tebi“, od „byti“ do „biti“, od „drьžati“ do „držati“ – u nekoliko stoljeća promjene možemo pratiti kako se jezik mijenja, prilagođava i razvija.
Povelja Kulina bana zato nije samo poruka iz 1189. godine nego zapis jednog jezika u trenutku njegovog razvoja – svojevrsni bosanski jezički vremeplov koji nam omogućava da, više od osam stoljeća kasnije, čujemo njegov odjek.
Odь sele i dověka.