ADHD, odnosno poremećaj pažnje s hiperaktivnošću, neurorazvojni je poremećaj koji se najčešće javlja u djetinjstvu, a može se nastaviti i u adolescenciji te odrasloj dobi. Karakterišu ga poteškoće s pažnjom, impulsivnost i hiperaktivnost, koje mogu značajno utjecati na svakodnevni život djeteta.
Katarina Mandić Suvala, magistrica edukacije filozofije i magistrica pedagogije, zaposlena je kao voditeljica Odsjeka za osposobljavanje u Centru za profesionalnu rehabilitaciju Osijek, gdje radi s osobama s invaliditetom na razvoju radnih, socijalnih i životnih vještina te njihovoj profesionalnoj rehabilitaciji. U tekstu za portal Kreni zdravo pojasnila je najvažnije činjenice o ovom poremećaju.
Kako navodi, ADHD karakterišu trajne poteškoće u održavanju pažnje, impulsivnost i/ili hiperaktivnost, koje značajno utječu na svakodnevno funkcionisanje djeteta u porodici, školi i društvenim odnosima.
„Važno je razlikovati povremenu dječiju nemirnost ili nepažnju od ADHD-a, koji se odnosi na ustaljeni obrazac ponašanja tokom dužeg perioda i u više različitih okruženja. Terminologija se tokom vremena mijenjala. Ranije se češće koristio pojam ADD (poremećaj deficita pažnje), koji je opisivao oblik poremećaja bez izražene hiperaktivnosti. Danas se za sve oblike ovog poremećaja koristi zajednički naziv ADHD“, naglasila je.
Koji su simptomi ADHD-a kod djece?
ADHD se najčešće ispoljava kroz tri osnovne grupe simptoma – nepažnju, impulsivnost i hiperaktivnost.
1. Poteškoće s pažnjom (nepažljivost)
Dijete može:
- lako gubiti fokus i brzo se ometati;
- ne završavati započete zadatke;
- imati poteškoće u organizaciji školskih obaveza;
- zaboravljati svakodnevne aktivnosti i obaveze;
- ne obraćati pažnju na detalje;
- djelovati kao da ne sluša kada mu se govori.
Ove poteškoće često dovode do neujednačenog školskog uspjeha, iako dijete može imati uredno razvijene intelektualne sposobnosti.
2. Impulsivnost
Impulsivno ponašanje uključuje:
- prekidanje drugih u razgovoru ili igri;
- odgovaranje prije nego što je pitanje završeno;
- teškoće s čekanjem reda;
- nagle reakcije bez razmišljanja o posljedicama;
- povećan rizik od nesmotrenih postupaka.
3. Hiperaktivnost
Hiperaktivnost se može manifestovati kroz:
- stalnu potrebu za kretanjem;
- nemogućnost mirnog sjedenja kada se to očekuje;
- vrpoljenje, ljuljanje ili često ustajanje;
- pretjeranu verbalnu aktivnost;
- poteškoće u učestvovanju u mirnim aktivnostima.
Kako se ADHD manifestuje u svakodnevnom životu?
Simptomi nisu ograničeni samo na školu, već se javljaju i kod kuće te u odnosima s vršnjacima.
Kod kuće roditelji često primjećuju:
- stalno prekidanje aktivnosti;
- poteškoće u pridržavanju pravila;
- brze promjene interesa i aktivnosti;
- zaboravljanje dogovora i obaveza;
- emocionalne ispade zbog frustracije.
U školi ili vrtiću često se uočavaju:
- nedovršavanje zadataka;
- poteškoće u praćenju uputa koje imaju više koraka;
- zaboravljanje školskog pribora i obaveza;
- neorganizovanost u radu;
- česta potreba za kretanjem i ometanjem drugih;
- poteškoće u socijalnoj interakciji s vršnjacima.
Kako prepoznati ADHD kod male djece?
Prvi znakovi često se primijete već u vrtićkoj dobi, iako neka ponašanja mogu biti dio urednog razvoja. ADHD se prepoznaje tek kada su simptomi izraženi, dugotrajni i ometaju svakodnevno funkcionisanje.
Najčešći znakovi uključuju:
- kretanje bez jasnog cilja;
- kratko zadržavanje pažnje na jednoj aktivnosti ili igri;
- poteškoće u slušanju i praćenju jednostavnih uputa;
- impulsivne reakcije u igri s drugom djecom;
- poteškoće s čekanjem reda i prihvatanjem pravila;
- često mijenjanje aktivnosti bez njihovog završavanja.
Kada simptomi postaju uočljivi?
Simptomi ADHD-a najčešće postaju izraženiji u predškolskom uzrastu i tokom prvih razreda osnovne škole, kada se od djeteta očekuju veća koncentracija, organizovanost i samokontrola.
Kako razlikovati ADHD od uobičajenog dječijeg ponašanja?
Djeca prirodno mogu biti:
- nemirna;
- radoznala;
- impulzivna;
- sklona brzom gubitku interesa.
Kod ADHD-a razlikuju se:
- učestalost – ponašanja su stalna, a ne povremena;
- intenzitet – izraženija su nego što je očekivano za uzrast;
- trajanje – prisutna su najmanje šest mjeseci;
- utjecaj na svakodnevno funkcionisanje – ometaju školu, porodicu i društvene odnose;
- prisutnost u više okruženja – kod kuće, u školi i vrtiću.
Smatra se da ADHD nastaje kombinacijom više faktora, među kojima su:
- genetska predispozicija;
- razlike u funkcionisanju mozga, posebno područja odgovornih za pažnju i kontrolu impulsa;
- izloženost alkoholu ili nikotinu tokom trudnoće;
- niska porođajna težina;
- određena neurološka i zdravstvena stanja u ranom razvoju;
- porodični i psihosocijalni faktori.
Dijagnozu postavlja stručnjak – pedijatar, dječiji psihijatar ili psiholog – na osnovu razgovora s roditeljima, informacija iz škole ili vrtića, posmatranja ponašanja, psihološke procjene i isključivanja drugih mogućih uzroka. Ne postoji jedan test kojim se ADHD može potvrditi.
Liječenje i podrška
Liječenje ADHD-a uključuje kombinaciju različitih pristupa.
Psihosocijalni pristupi obuhvataju:
- bihevioralnu terapiju;
- trening roditeljskih vještina;
- kognitivne strategije za razvoj samokontrole i organizacije;
- razvoj vještina planiranja i rješavanja problema.
Dodatna podrška uključuje:
- tjelesnu aktivnost (sport, jogu ili terapijsko jahanje);
- radnu i senzornu terapiju;
- tehnike opuštanja i regulacije emocija;
- neurofeedback, u određenim slučajevima.
Kod školske djece i adolescenata sa srednje teškim i teškim oblicima ADHD-a mogu se koristiti i lijekovi uz stručno praćenje.
Zdrav način života također može pomoći u boljoj kontroli simptoma, a podrazumijeva:
- uravnoteženu ishranu;
- dovoljno kvalitetnog sna;
- ograničeno vrijeme pred ekranima;
- redovnu fizičku aktivnost i boravak na otvorenom.
Može li se ADHD izliječiti?
ADHD je neurorazvojni poremećaj koji ne nestaje u potpunosti, ali se uz odgovarajuću podršku simptomi mogu uspješno ublažiti. Strukturirana rutina, prilagođavanje školskog okruženja, razvoj organizacionih vještina, fizička aktivnost i stručna terapijska podrška mogu značajno poboljšati kvalitet života djece s ADHD-om.
Kako roditelji mogu pomoći?
Roditelji imaju ključnu ulogu u svakodnevnom funkcionisanju djeteta. Preporučuje se:
- uspostavljanje jasne dnevne rutine;
- davanje kratkih i konkretnih uputa;
- razlaganje zadataka na manje korake;
- dosljedno postavljanje pravila;
- pozitivno poticanje poželjnog ponašanja;
- smanjenje distrakcija u okruženju, poput buke, ekrana i nereda;
- poticanje redovne fizičke aktivnosti;
- saradnja sa školom i stručnim službama.