„Glava mi je u torbi. Žele moju smrt.“
Kada je Saša Mirković ovo izjavio u emisiji Sceniranje, mnogi su njegove riječi protumačili kao još jedan izraz estradnog prkosa.
Danas, nakon paljenja automobila njegove produkcije, brutalnog pokušaja ubistva sleđa usred Zagreba i najnovije sačekuše u Ugrinovcima, te riječi više nisu tema estradnih rubrika. One su, kako tvrdi, postale dio sudskih spisa i dokaz da je godinama bio jedina brana potpunom bezakonju na regionalnoj estradnoj sceni.
Mirković smatra da je njegov jedini „grijeh“ bio to što je u poslu kojim se bavi bio previše uspješan, a u svojim javnim istupima previše iskren. Dok su, kako navodi, drugi šutjeli i plaćali reket, on je odlučio stati nasuprot kriminalnim strukturama.
„U šoubiznisu smetam onima koji ne mogu biti kreativniji od mene. U politici smetam onima koji nemaju dovoljno energije da iznesu ono što jesu. Neko je želio moju smrt. I dugo, dugo su to željeli“, rekao je Mirković.
U regionu u kojem se uspjeh često ne prašta, Mirković tvrdi da je postao meta onog trenutka kada je pokazao viziju koju drugi nisu mogli pratiti. Kao primjere navodi dovođenje Eurosonga u Srbiju pobjedom Marije Šerifović 2007. godine te organizaciju turneja Ace Lukasa, ističući da se takvi rezultati postižu dugogodišnjim radom, a ne sjedenjem u kancelariji. Prema njegovim riječima, upravo je to bio uzrok zavisti konkurencije, koja je, kako tvrdi, pokušala fizički ukloniti čovjeka kojeg nije mogla pobijediti poslovno.
Cijena te borbe, navodi Mirković, bila je ogromna. Govori o postavljenoj bombi u dvorištu porodične kuće na Bežanijskoj kosi, odvrtanju točkova tokom vožnje i zasijecanju guma s unutrašnje strane, tvrdeći da nije bila riječ o upozorenjima, već o pokušajima likvidacije.
Posebno ističe da su najveći teret podnijela njegova djeca, koja su, kako kaže, bila izložena medijskom i političkom linču. Uprkos tome, navodi da je njegova kćerka usred cijelog progona diplomirala s prosjekom 9,7.
„Najteže mi je bilo zbog moje djece. Oni su prolazili kroz pakao. Moja porodica dovedena je na rub egzistencije, a kćerka mi je, uprkos svemu, završila fakultet s prosjekom 9,7. To je moja najveća pobjeda nad njima“, izjavio je.
Ono što Mirković, prema vlastitim riječima, izdvaja od ostalih jeste činjenica da se nikada nije skrivao. Kada je shvatio da prijetnje dolaze iz samog vrha države, odlučio je direktno razgovarati s tadašnjim čelnicima Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije.
Njegovo svjedočenje odnosi se na period kada je, kao narodni poslanik, prijavio prijetnje smrću. Tvrdi da ga je tada u kabinetu ministra dočekala Dijana Hrkalović, nakon čega je razgovarao i s tadašnjim ministrom Nebojšom Stefanovićem.
Prema njegovim riječima, Stefanović mu je tom prilikom govorio o navodnoj „crnoj bilježnici“, u kojoj se, kako tvrdi Mirković, evidentiralo ko je učinio dobro, a ko loše, tražeći zauzvrat određenu uslugu.
„Najavio sam se ministru, a ujutro me na ulazu dočekala Dijana Hrkalović i odvela u svoj kabinet. Došao je Nebojša i počeo pričati o nekakvoj ‘crnoj bilježnici’ u kojoj piše ko mu je učinio dobro, a ko loše. Rekao mi je da sam na lošim stranama i da moram nešto učiniti za njega“, rekao je Mirković.
Kako navodi, upravo tada shvatio je s kim ima posla te je, umjesto bilo kakvog dogovora s ljudima koje povezuje s kriminalom, odlučio podnijeti ostavku i sačuvati, kako kaže, čist obraz.
Kao magistar prava i dugogodišnji muzički menadžer, Mirković smatra da je jasno razdvajao legalan posao od kriminala. Tokom karijere sarađivao je s brojnim regionalnim izvođačima, među kojima su Zdravko Čolić, Miroslav Ilić, Toše Proeski, Magazin i Goca Tržan. Tvrdi da je upravo zbog poznavanja zakona i funkcioniranja estrade često ulazio u sukobe s ljudima koji su, prema njegovim riječima, pokušavali preko policijskih funkcija ili kriminalnih veza kontrolirati muzičku scenu.
Prisjetio se i situacije kada je, kako navodi, u njegovu kancelariju ušao čovjek koji se predstavljao kao policijski general, pokušavajući utjecati na njegov posao. Kaže da je njegov odgovor bio kratak: „Napustite moje prostorije.“
Mirković ističe da je javno poručio kako kriminalci ne mogu biti policajci, niti policajci mogu upravljati estradom.
„Oni misle da svoju službenu značku mogu koristiti u privatne svrhe. Ako si kriminalac, ne možeš biti policajac, a ako si policajac, ne možeš biti menadžer na estradi. Lažne generale ne priznajem. Mene se plaše samo neradnici i kriminalci“, poručio je.
Nakon svega što je, kako tvrdi, prošao – od postavljene bombe, preko operacije u Zagrebu nakon napada s leđa, pa do posljednjih događaja u Ugrinovcima – Mirković poručuje da nije odustao.
Smatra da je vrijeme pokazalo kako su njegova upozorenja bila opravdana te da sada očekuje odgovor nadležnih institucija na pitanje hoće li zaštititi čovjeka koji, kako tvrdi, godinama ukazuje na djelovanje organiziranog kriminala u estradnom miljeu.