Čehov je pisao o ruskom egoizmu i hvalisanju pojedinih lica. U svojim pričama i dramama on stvara jedinstvenu atmosferu. On ne opisuje uzroke društvenog ponašanja i ne ocjenjuje postupke likova već ih opisuje, ismijava ako treba i takođe opisuje njihove živote. Stvorio je jedinstvenu sliku ruskog realizma koji se može doživjeti kroz smijeh ili kroz suze.
Ruski pisac Anton Pavlovič Čehov, jedan od najistaknutijih predstavnika novelističkog žanra u ruskoj i svjetskoj književnosti rođen je 29. januara 1860. godine. Kao dramski pisac smatra se nenadmašnim majstorom atmosfere i dijaloga, a njegove drame “Galeb”, “Tri sestre” i “Višnjev sad” i danas su na repertoarima svjetskih pozorišta.
Čehovljeve drame se grade na unutrašnjoj dramatičnosti, obilnom tekstu i lirskim elementima. To nisu drame zbivanja već raspoloženja, a po tome Čehov postaje jedan od začetnika moderne dramaturgije.
Neke njegove pripovijetke su zapravo komedije a druge tragedije. Pisao je o ruskom egoizmu i hvalisanju pojedinih lica. U svojim pričama i dramama on stvara jedinstvenu atmosferu. Čehov ne opisuje uzroke društvenog ponašanja i ne ocjenjuje postupke likova već ih opisuje, ismijava ako treba i takođe opisuje njihove živote. Stvorio je jedinstvenu sliku ruskog realizma koji se može doživjeti kroz smijeh ili kroz suze.
U književnoj kritici je dosta često mišljenje da Čehov nije imao snage da napiše roman. I sam Čehov je rekao: “Ne umijem da pišem veće stvari”. Većina njegovih pripovijetki je komična pa je zato on od smijeha stvorio sopstveno oružje protiv ružnih pojava života: eksplozijom smijeha je ismijavao laži, korumpirane ljude i one na vlasti.
Čehov je umro 15. jula 1904. godine u 44 godini života, a pola vijeka poslije smrti ostao je u sijenci ruskih romansijera. Tek kasnije ljudi su shvatili njegov značaj i u njemu otkrili genijalnog umjetnika.
Donosimo vam nekoliko njegovih citata:
Čast se ne može oduzeti, ona se može samo izgubiti.
Drugi dio života kod pametnog čovjeka sastoji se u oslobađanju od ludosti i predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekao tokom prvog dijela života.
I za hiljadu godina čovjek će isto ovako uzdisati: “Ah, teško je živjeti” – i u isti mah ovako isto kao i sada, bojaće se i neće htjeti da umre.
Kad nema pravog života, čovjek živi od fatamorgane.
Kad sunce sija i na groblju je veselo.
Ljubav daje krila ali ih i potkresuje.
Nema, niti može biti pravednog bogatstva.
Čovjek je ono što veruje.
Privlačna je samo ženidba iz ljubavi; oženiti se devojkom samo zato što je ona simpatična isto je što i kupiti na pijaci nepotrebnu stvar samo zato što je lijepa. U bračnom životu najvažnija spona je ljubav, polna privlačnost, jedno tijelo… sve drugo nesigurno je i dosadno ma kako smo pametno proračunali. Dakle, nije reč o simpatičnoj djevojci, nego o voljenoj.
Ni ljubav, ni prijateljstvo, ni poštovanje ne mogu toliko da zbliže ljude koliko zajednička mržnja.
Zdrav čovjek ima hiljadu želja. Bolestan samo jednu.