“Zovem se Dario Džamonja. Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu. U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu. Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja.”
Džamonja je neke od najljepših priča posvetio svom rodnom Sarajevu. Na današnji datum, 2001., Daco je i posljednji put napustio svoj grad i ovaj svijet.
“Svima nama, kadli-tadli, valja krenuti na ‘finalno putovanje’, u džennet ili džehennem, raj ili pakao, svejedno. Gdje ću ja završiti, nije mi dostupno znati, ali znam jedno: poći ću iz Sarajeva”, napisao je svojevremeno Džamonja.
“Danas je dan kada su nam javili da je pao”, govorili su kroz sve ove godine njegovi prijatelji. Ostavio je Džamonja prazninu iza sebe koju niko i nikada neće moći popuniti. Bio je Pisac koji živi ono što piše… a živio je Sarajevo.
“Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako ‘apstiniram’ od Sarajeva i da sam cijelog života bio na ‘igli’, dosad bih se ‘očistio’, ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotariso, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da… da… da ne znam ni sam šta…”
“Ima li iko u Sarajevu da nije proplakao, da mu se srce nije skamenilo onog dana kada u novinama iziđe obavijest da se ispisao iz živih Dario Džamonja”, kazao je svojevremeno Abdulah Sidran.
U nastavku vam donosimo kratki izbor iz njegove proze.
ODLAZAK
Pripreme za odlazak su ti dugo trajale: još od prvog dana kada si stupila u moj stan. Rekla si da tu ne bi mogla izdržati ni sekundu više, a ja sam ti predložio nagodbu: da ostaneš samo dvadeset i četiri sata, a kasnije, šta bude da bude! Pristala si bez razmišljanja, a ja sam te upozoravao u šta se upuštaš. Govorio sam ti da sam ja kao zarazna bolest, ne puno opasna i smrtonosna, ali neugodna i dosadna, bolest, koje ćeš se teško kutarisati, a ti si se smijala i rekla da si vakcinisana protiv svega. Onda sam ja rekao da se ja to samo šalim i da nikad ne treba da mi vjeruješ, da je sve što kažem tek onako, da prođe vrijeme, da me ne uzimaš za ozbiljno, da bih se ja ubio kad bi me ljudi počeli tako shvatati, da ja već u sljedećem trenutku zaboravim šta sam maločas rekao, da mi je zajebancija u krvi.
Ti si rekla da se ništa ne brinem, da ti to znaš bolje od mene, da sam prokužen od prvog momenta našeg susreta i smijala si se. Onda smo sjedili na podu i slušali “Moody Blues”. Ja sam te pitao hoćeš li da ti nešto priznam. Slegnula si ramenima, a to je trebalo da znači da ti je svejedno, pa sam ja prešao preko toga; digao se s poda i otišao u kuhinju po još jedno pivo.
U pauzi, dok sam stavljao drugu ploču na gramofon, pitala si šta ja to hoću da ti priznam. Rekao sam da sam se zaljubio u tebe od prvog dana kada sam te ugledao, a ti si se nasmijala i rekla:
“Daj, Džamonja, bogati, ne budali!”, ali svejedno si upitala: “A kad je to bilo?”
Rekao sam ti i mjesto i vrijeme i nastavio da ti govorim kako ja nikad ne lažem, kako nikad u životu nisam slagao, kako uvijek moraš da mi vjeruješ, kako se nikad ne zaje, ma koliko to ličilo na zaje*.
Već je bilo jutro kad smo izašli iz kuće. I taj dan smo proveli zajedno, a ja sam ti onda, u četiri sata poslijepodne, rekao da je već isteklo dvadeset i četiri sata.
Ti si rekla: “Po tvom satu.”
Zajedno smo bili te zime, i proljeća, i ljeta… U jesen sam već izgubio svaki osjećaj za proteklo vrijeme i činilo mi se da te oduvijek znam, da sam oduvijek bio sa tobom, da sam se s tobom rodio, da prije tebe ništa nije ni bilo, a poslije tebe jednostavno nije ni postojalo u mojoj glavi.
Navikao sam se na tvoj miris u čaršafima, tvoje suze, maze, kreme, karmine, losione, šampone, bočice… Na ogledalu su stajale knjige koje si donijela sa sobom; činilo mi se da im je baš tu mjesto i da nema te sile koja će ih odatle pomjeriti.
Ja sam, kao i uvijek, tumarao po samom sebi i nisam ni primjećivao da na tvom satu kazaljke klize, primiču se trenutku kada će isteći ona zadata dvadeset i četiri sata.
Došla si, digla me iz kreveta, natjerala me da operem kosu i da se obrijem, rekla mi da sam ti “sladak”, da me mnogo i jako voliš, opeglala mi košulje, oprala suđe, ispraznila pepeljare, izračila sobu, a onda počela da u torbu trpaš svoje karmine i maskare, šalove, knjige… Sa slike na privjesku si otkačila ključ od mog stana i stavila ga na sto ispred mene, sagnula se i poljubila me…
Zastala si na vratima, osvrnula se i, kad si zaključila da nisi, osim mene, ništa zaboravila, otišla…