“… i tako, Bosna sama sebe otrovnim zubom ujeda. Pa neka joj je na zdravlje još koja stotina godina krvi i fukarluka! Rob je kriv za ropstvo jer nije odabrao rizik kojim se gospodarenje plaća. Ah, begovi! Njihov ponos je samo tvrdoglavost primitive koja od svijesti o svojoj odgovornosti bježi u bezumlja sebičnosti. Aaj, kako će nas Evropa mljeti i kuhati! Potomstvu će na uši krv prskati od napora da se što prije prilagodi neumitnoj sili. A sve je moglo brže i bezbolnije proći da nije strašne sebičnosti.”
“Ali, čovjek, sam, sitna je zvjerčica što se koprca oko teških čizama koje sudbinu kroje. Povremen ponos sobom je zabluda pijanog miša o lavovskoj ulozi svojoj. Trajna i vječita je samo istina o potpunoj nemoći žitelja pred gluhom i nadmenom silom što se ukopala u zakone vremena, prostora, nastanka i opstanka. Ona ne pita želiš li se roditi, ni namjeravaš li umrijeti. Čovjek je samo svirepe igre posljedica kažnjena sviješću o svom položaju.”
Roman Nevakat