10.5 C
Sarajevo
22.04.2024

Hroničar jednog ranjenog grada: Ovako je Marko Vešović pisao o sarajevskom bolu…

Preminuo je Marko Vešović, jedan od najboljih hroničara sudbine jednog ranjenog grada – Sarajeva. Pripadao je onoj generaciji književnika nesnađenih u vrtlogu rata – onih izgubljenih, beznadnih, bolnih, buntovnih… Bio je književnik koji je dokraja osjećao ljudsku bol i sve to vjerno bilježio. 

Pišući o tragici jednog grada, svi su oni gradili topos užasa, obitavajući u ratnom hronotopu. U kontekstu obilježja ove vrste književnosti, svemu je prethodio poratni modernizam, odnosno stilska formacija koja je začeta osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Potom smo smo svjedočili i poetici ratnog svjedočenja – u čemu su Vešović, Sidran, Lovrenović, Kulenović, Šehić (bili) majstori pera. 

Najbolji primjer prijelaza moderne u postmodernu, kada nekadašnja ideja socijalizma pada u sunovrat i apokalipsu, stvarajući potpunu distopiju, svjedočenje o ratnom užasu, zasniva se na perspektivi žrtve i vrijednosnom sistemu gole ljudske sadržine. Etička, moralna, ideološka, psihološka, emotivna i lična drama su temeljno semantičko obilježje, a pritom je prisutna i individualizacija žrtve, te se opisuje ratni užas. U tome leži posebnost Vešovićevog stvaranja. Iako rođen u Crnoj Gori, njegov životni put obilježilo je Sarajevo – i lično i profesionalno. 

- OGLAS -

Njegov intelektualni rad zasigurno se može svrstati kao potreba da razobliči velikosrpsku ideologiju. Doktor književnosti, penzionisani profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za komparativnu književnost, autor je brojnih knjiga. 

Izdvajamo pjesme iz njegove zbirke “Poljska konjica” (2002). 

Potpis

Trčim s kćerkicom kući –

Granate su nas, opet, iznenadile na ulici.

Granate, već stoljećima, svaki dan padaju,

I svaki put iznenade.

Požurujem je ljutitom galamom:

Srdžbu s tobdžija srpskih

Prenosim na dijete čekano deset godina.

Da se potpišem, veli mi, dok prolazimo

Kraj plohe snijega, netaknutog, u parku.

Umjesto da je izgrdim,

Dopustih – ko zna zašto – da njezin kažiprst

Tu nježnu bjelinu načne

A potom oko ćirilične IVANE VEŠOVIĆ

Moj kažiprst je kružnicu opisao

Neprobojnu

Kao u bajkama

Ova pucnjava

Ova pucnjava u krv nam legla. Bez pucnjave se

(ko ni bez kafe izjutra) ne možeš rastrijezniti.

A sjećaš li se, s početka rata, kako bi iza treska granate,

nastao među nama muk sličan onoj grobnoj tišini koja bi nastala kad neko,

u krčmi, nešto lane protivu Tita il Partije?

Sad nam granate u kost unišle. Kad je tišina,

napet si kao struna.

Sve misliš: bože, šta li nam sad spremaju?

Tom tišinom nam dodatno u kosti strah utjeruju.

A čim se mitraljez glasne, ja odmah olabavim,

žena počne praviti razljevak, djeca se po kući raskokodaču.

Opet se puca, znači, opet je sve u redu.

Juče, ja se vratio s posla i pitam: je li se pucalo, dok mene nije bilo?

Najmlađa šćer mi kaže:

ih, da znaš, tata, kako su dvije fino profijukale.

Svitanje

Stojim na straži. U osvit. U blizini je kuća.

Zapravo, žućkasta straćara. Pokraj nje jablan

Nad bunarom. Jablan je visok, zbog nečeg

Čini mi se, koliko je i bunar dubok.

Ponad kuće se, ko nad Itakom,

omotava Bijel dim, sličan povoju djetinjemu.

U kući plače dijete.

Dugo. Već godinama.

Čini se: čatrlja bi se srušila ako bi dijete umuklo.

Na straži, čovjeku zna svašta naumpasti.

Najednom, iz kuće izlazi curetak zlatoglavi,

Desetak, najviše dvanaestak godina.

Bez noge. Predivni invalid. Anđelak na štakama.

A na licu joj rumen.

Kao od svitanja.

I meni

Krenu suze.

Od rumeni na njenom licu.

Od tog osvita na štakama!

Na straži, čovjeka

Zna svašta obuzeti.

A dječji plač se ne gasi.

Kao da ima Elektromotor svoj zaseban.

Plač koji, čini mi se,

Ne misli stati sve dok je svijeta.

Dok ima žive

Duše pod ovim nebesima.

Plač koji će se

Kroz sve vječnosti oriti.

Jer vrijeme, na straži, bude sporo kao glečer.

Na straži duša, nekad, sluša topot tatara

Što nose vijest da, ispod ovog neba,

Ničega nema.

Čak ni tebe.

Na straži. Ima jedino dima. Ne onog nad Itakom.

Već onog iz rečenice, pisane na etrurskom –

Prve koju je nauci uspjelo da dešifruje: “Čovjek je samo dim”.

- OGLAS -

Pročitajte još

NAJNOVIJEFACE.BA