Nestabilni vremenski hronotopi – poput Drugog svjetskog rata – iznjedrili su čitavu plejadu poetskih i proznih radova. Među književnicima, u toj sveopćoj ljudskoj tragici, potpuno neočekivano, našla se i djevojčica Anna Frank, odnosno njen dnevnik.
Od bezbrižnog djetinjstva do dnevnika holokausta
Čak se i na prostoru Balkana zabilježilo iskustvo ratne i postratne zbilje, pa se tako u južnoslavenskim književnostima primjećuje avangardistički i postmodernistički upliv – zaostavština Prvog, a kasnije i Drugog svjetskog rata.
Anna Frank je preminula ne dočekavši da vidi svijet tim očima koje su žudjele za slobodom u jednom nizozemskom skloništu. Njeno bezbrižno djetinjstvo u Frankfurtu prekinuto je usponom hitlerovske vlasti, kada i započinje jevrejski pogrom – ono što će kasnije biti nazvano holokaustom.
Tek što se svijet počeo oporavljati od užasa proisteklih iz Prvog svjetskog rata, nastupio je Drugi – još brutalniji, žrtveno nezasitan… to je ponajbolje osjetila i porodica Frank – otac Otto, majka Edith, sestra Margot i Anna. Na OVOM LINKU možete virtuelno posjetiti skriveno sklonište porodice Frank.
Nakon progona iz Njemačke, porodica Frank preselila se u Nizozemsku i tu nastavila voditi, kako su naivno mislili, “normalan, lakši život”. Zbilja ih je uskoro demantirala. Krili su se u tajnom skloništu od jula 1942. skoro do kraja Drugog svjetskog rata – do augusta 1944. Tužna sudbina ove četveročlane porodice svedena je na Sabirni logor “Bergen-Belsen” u Njemačkoj, gdje su skončale sve tri – jedino je preživio otac Otto.
Nakon završetka tog općeg bunila, tragike – utjelotvorene u onom što se zove kolektivnim ratom – Otto je dobio zaostavštinu iz skloništa… na podu je, nakon hapšenja, mirno ležao Annin dnevnik. Po svjedočenju, nakon čitanja dugo je plakao, na koncu odlučivši da objavi svijetu istinu jedne djevojčice koja je samo željela svoj normalni svijet, a kojoj su zlotvori nasilno prekinuli život jer je bila Jevrejka.
Danas se obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta – njih skoro šest miliona – i FACE vam donosi nekoliko odlomaka iz “Dnevnika Anne Frank”.
subota, 27. februara 1943.
Draga Kitty,
Pim svaki dan očekuje invaziju. Churchill je imao upalu plaću, ali se polako oporavlja. Gandhi, indijski borac za slobodu, štrajka glađu po ko zna koji put. Gospođa tvrdi da je fatalist. No ko se najviše boji kada zapuca? Niko drugi nego Petronella. Henk nam je donio primjerak biskupova pisma vjernicima. Bilo je jako lijepo i ohrabrujuće.
“Narode nizozemski, nemoj mirno sjediti; svako neka se vlastitim oružjem bori za slobodu svoje zemlje, svoga roda i svoje vjere! Pomozite, dajte, ne oklijevajte!”
Tako govore s propovjedaonice. Hoće li to pomoći? Ljudima naše vjere sigurno neće. Zamisli šta nam se dogodilo! Vlasnik ovog posjeda prodao je kuću ne obavijestivši Kralera i Koophuisa. Jednog jutra došao je novi vlasnik s arhitektom pogledati kuću. Srećom, ondje je bio gospodin Koophuis, pa je gospodi pokazao sve osim našeg Skrovišta. Pretvarao se da je zaboravio ključ od vrata naše zgrade. Novi vlasnik nije ništa pitao. Ne piše nam se dobro ako se bude vratio i htio vidjeti naše Skrovište!
Tata je za Margot i mene ispraznio jednu kutiju za kartoteku i u nju stavio kartice. To će biti naša kartoteka knjiga. Obje ćemo zapisivati koje smo knjige pročitale, ko ih je napisao, i tako dalje. Za strane riječi uzela sam posebnu bilježnicu. U posljednje vrijeme mama i ja se bolje slažemo, ali nikada se ne povjeravamo jedna drugoj. Margot je zajedljivija nego ikada prije, a tata nešto drži za sebe, no svejedno je uvijek drag. Nova podjela maslaca i margarina! Svako dobiva svoj komadić namaza u tanjir. Po mom mišljenju, Van Daanovi vrlo nepošteno vrše podjelu. Moji roditelji previše se boje svađe da bi išta rekli. Šteta, mislim da takvim ljudima uvijek treba vratiti milo za drago.
Tvoja Anne
subota, 1. maja 1943.
Draga Kitty,
kada razmišljam o tome kako ovdje živimo, uglavnom dođem do zaključka da nam je, u usporedbi s ostalim Židovima koji se ne skrivaju, zapravo kao u raju. No, kada opet sve bude kao prije rata, bit će nevjerojatno kako smo se mi, koji smo kod kuće uvijek pristojno živjeli, spustili tako nisko.
Pri tome mislim na naše manire. Naprimjer, otkako smo došli, na stolu nam je stalno jedan te isti navošteni stolnjak, koji zbog prevelike upotrebe nije više baš najčišći. Ja ga svejedno često pokušavam očistiti, prljavom krpom za pranje posuđa, koja je postala više rupa nego krpa. Ni stol nam baš ne služi na čast, unatoč tolikom ribanju. Van Daanovi već cijelu zimu spavaju na istoj flanelskoj plahti koja se ne može oprati zato što nemamo dovoljno praška, a i loše je kvalitete. Tata je stalno u izlizanim hlačama, a i kravata mu je već istrošena. Mamin steznik se danas raspao koliko je star i ne može se više popraviti, a Margot hoda u dva broja manjem grudnjaku. Majka i Margot cijele su zime dijelile tri potkošulje, a moje su tako male da mi ne prekrivaju ni trbuh. Sve se ove stvari mogu prevladati, ali ponekad se zabrinuto zapitam: kako ćemo se vratiti na položaj koji smo imali prije rata ako su nam sada sve stvari istrošene – od mojih gaćica do tatine četkice za brijanje? Noćas sam četiri puta pakirala svoje stvari, toliko je silno udaralo. Danas sam u kovčežić spakirala najpotrebnije stvari za bijeg. No majka je odmah pitala: “Kamo ćeš pobjeći?” Cijela Nizozemska je kažnjena zbog štrajka u mnogim krajevima zemlje. Zbog toga je proglašeno vanredno stanje i svako dobiva jedan bon za maslac manje. Kako zločesta djeca!
Tvoja Anne
ponedjeljak, 19. jula 1943.
Draga Kitty,
u nedjelju je sjeverni dio Amsterdama teško bombardiran. Sigurno je strašno razoren – cijele ulice leže u ruševinama i još će dugo potrajati dok se otkopaju sva tijela. Do sada ima dvjesto mrtvih i bezbroj ranjenih, a bolnice su krcate. Slušamo o djeci koja izgubljeno traže svoje roditelje u tinjajućim ruševinama. Stresem se kad pomislim na sumornu tutnjavu u daljini koja je za nas znak nadolazećeg razaranja.
Tvoja Anne
utorak, 11. aprila 1944.
(…)
Te sam noći zapravo mislila da ću umrijeti, čekala sam policiju, bila sam spremna, spremna kao vojnik na bojnom polju. Rado bih se žrtvovala za domovinu, ali sada, kada sam spašena, prva mi je želja da nakon rata postanem Nizozemkom! Volim Nizozemce, volim našu zemlju, volim jezik i želim ovdje raditi. I ako budem morala pisati i samoj kraljici, neću odustati dok ne ostvarim svoj cilj! Sve više postajem neovisna od svojih roditelja, tako mlada kakva jesam, spremnija sam uhvatiti se ukoštac sa životom i imam ispravniji i istinskiji osjećaj za pravdu od majke. Znam šta želim, imam cilj, imam vlastito mišljenje, imam vjeru i ljubav. Pustite me da budem što jesam; tada ću biti zadovoljna. Znam da sam žena, žena s unutarnjom snagom i s mnogo hrabrosti. Ako me Bog ostavi na životu, postići ću više nego što je majka ikada postigla; neću ostati beznačajna, radit ću u svijetu i za ljude! I sada znam da su hrabrost i vedrina najvažniji.
Tvoja Anne