Biografsku knjigu njemačkog novinara Michaela Martensa “Vatra u vatri” u kojoj iznosi detaljan pregled života i djela nobelovca Ive Andrića, koji je bio svjedok ključnih događaja jugoslavenske i europske povijesti 20. stoljeća, objavila je zagrebačka izdavačka kuća Naklada Ljevak.
Martens u knjizi (424 str.), utemeljenoj na njegovim višegodišnjim arhivskim istraživanjima, kroz četiri opširne cjeline detaljno analizira Andrićev život i djelo nastojeći rasvijetliti različite izvanknjiževne pojave koje se ustrajno javljaju kao polazišta u tumačenjima Andrićeva djela, a tiču se nacionalno-kulturnih te društveno-političkih prilika, kako u doba kad nastaju, tako i danas. Pri tome najviše pažnje posvećuje rekonstrukciji razdoblja kada je Andrić bio veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu pred Drugi svjetski rat te lokalnih i šire europskih političkih okolnosti u kojima mu je 1961. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost.
Napominjući kako je knjiga pokušaj približavanja jednomu čovjeku i njegovu vremenu, Martens upozorava i da sukob oko Andrića traje i dalje pri čemu ga, navodi, vode teoretičari književnosti i povjesničari koji sebe ne vide kao nezavisne intelektualce, nego kao poslužitelje svojih nacija, javlja Hina.
“Popratna pojava te rasprave jest bizarna svađa oko toga je li Andrić srpski, hrvatski ili bosanski pisac i kojoj nacionalnoj književnosti pripada… Vanjskim promatračima to natezanje izgleda otprilike jednako nužno kao i svađa o tome je li Goethe hesenski ili tiringijski pisac, jer je rođen u Frankfurtu, a umro u Weimaru. Tko ga pozorno čita, dakako, zna: Andrić probija tijesne granice koje mu žele nametnuti nacionalistički navijači”, navodi autor. Ističe da je Andrić pisac europske razine te je njegovo djelo dio onoga što su August Wilhelm Schlegel i Goethe početkom 19. stoljeća nazivali svjetskom književnošću.
Smatra da je Andrić ravnopravan velikim književnim nobelovcima 20. stoljeća poput Thomasa Manna, Ernesta Hemingwaya, Alberta Camusa, Gabriela Garcije Marqueza ili Orhana Pamuka.
“Ako je ipak ostao u njihovoj sjeni, onda je to povezano s općim slabijim poznavanjem situacije koje ga dočekuje kao pisca ‘maloga’ jezika i slabo poznatoga kulturnoga kruga”, naglašava Martens.
Napominje i da se Andrić cijeloga života, neovisno o modi i vjerojatno dobronamjernim savjetima, dosljedno držao svojih tema te je opetovano od pripovijetke “Put Alije Đerzeleza” pripovijedao o osmanlijskoj Bosni, pritom zanemarujući sve aktualne ideologije i “izme” zbog kojih je svojedobno bio predmetom poruge koja je to vidjela kao neobičnost književnoga autsajdera nesposobnoga prepoznati znakove vremena.
“Imena onih koji su mu se izrugivali danas više nitko ne zna”, ističe autor.
Martens navodi i da je Andrić najveći dio života proveo u mračnim vremenima u kojima se onaj, koji bi se založio za drugoga, sam mogao dovesti u opasnost stoga je – da bi zaštitio svoj rad i omogućio njegovo širenje, slijedio put pragmatične prilagodbe.
“Jugoslavenstvo je bilo jedina politička ideja kojoj je ostao vjernim cijelog života. U sretne okolnosti njegova života pripada i to što nije morao doživjeti propast vlastita sna”, smatra Martens.
Knjigu je s njemačkog preveo Andy Jelčić.
Michael Martens (Hamburg, 1973.) njemački je novinar, pisac i stručnjak za balkanska pitanja, dugogodišnji politički dopisnik lista Frankfurter Allgemeine Zeitung. Tokom novinarske karijere izvještavao je iz Sankt-Peterburga, Atene, Istanbula, Beograda i Beča. Prije Andrićeve biografije napisao je i dokumentarni roman “U potrazi za junakom – Priča o vojniku koji nije htio ubijati”.