Želim živjeti u pravednom društvu, gdje nema siromašnih ljudi niti beskućnika, želim živjeti u društvu koje poštuje sve različitosti, gdje se ne proganjaju manjine zbog religije, rasne ili bilo koje druge različitosti, u društvu o kojem, uostalom, i Biblija govori
Odigrao je više od 200 uloga, pa razgovarati s Radom Šerbedžijom o filmu ili kazalištu, gdje igra s podjednakim žarom, nije nimalo lako. Trebali bi sati i sati priče da se samo dotaknemo svega što je u bogatoj glumačkoj karijeri ostvario i u Hrvatskoj i u svijetu…
No, osim glume, Šerbedžija je i glazbenik, pjesnik, ali i vrlo oštar društveni kritičar. Britko analizira današnje događaje, stavljajući ih u kontekst zbivanja kojima je i sam svjedočio u minulim desetljećima, te je jedan od onih koji se nikada nisu bojali reći ono što im je na umu, bez obzira na reakciju okoline. Tako je bilo i u ovom razgovoru za Globus. Izvorno smo se našli kako bismo prokomentirali novi film “Anđeo čuvar”, u kojem glumi psihijatra, a završili smo mnogo, mnogo dalje, u mračnim devedesetima, politici i previranjima na Balkanu i u Europi.
Nedavno je Šerbedžija dao veliki intervju Radiju Slobodna Europa u kojem je jasno rekao da je devedesetih upao u probleme samo zato što se htio suprotstaviti ideji rata, a objasnio je i smeta li mu kad netko za njega kaže da je jugonostalgičar.
– Ta kovanica “jugonostalgičar” zapravo je neprimjerena. To je jedna ružna politička diskvalifikacija onih koji iskreno osjećaju poštovanje prema tome što su živjeli u jednoj zemlji u kojoj su željeli živjeti. Ono što ja podrazumijevam pod “nostalgijom” jest nostalgija za vremenom u kojem su ljudi proveli jednu dobru i bogatu mladost, a pri tome se ograđujem od mnogih stvari, jer mnogi u toj zemlji nisu bili sretni – objasnio je tada.
U filmu psihijatar pomaže policiji rasvijetliti okolnosti brutalnih ubojstava potkraj Drugog svjetskog rata, počinjenih pod hipnozom. Nismo li i mi danas, kao društvo, pomalo hipnotizirani različitim idejama?
– Ne bih rekao da smo hipnotizirani, ali možemo govoriti o autohipnozi. O svjesnom prihvaćanju nekakvih hipnotičkih stanja, zanosa prošlošću naprimjer. O tome bi se moglo govoriti, ali ja bih mogao upotrijebiti i puno banalniju riječ. Mi smo manipulirani, ne hipnotizirani. Recimo, pojam kolektivne hipnoze mogao bi se iskoristiti za bivšu Jugoslaviju, samo što je to tada bila pozitivna hipnoza. Zanos, radne akcije, vjera u bolji život, izgradnja pruga, novog sistema, hipnoza srećom i vizijom, nekim obećanim boljim životom, kao što i jest bio za sirotinju, radnike, proletere… Za radnike koji su iz teških vremena, teško su živjeli, a poslije revolucije i uspostavom socijalizma postali dionici ispravne revolucije, sistema koji je dozvolio širokim narodnim masama da žive dostojanstveno, da rade, školuju djecu, imaju zdravstveno osiguranje, razvijaju obitelji… – govori Šerbedžija koji nikada nije skrivao svoje simpatije prema ideji socijalizma.
– U dubini duše sam socijalist. Član Saveza komunista bio sam samo godinu dana. I brzo sam odustao od tih ideala. Vjerojatno iz nekog mladenačkog, šezdesetosmaškog bunta protiv te centralističke Partije, koja je imala svojih dobrih namjera, ali koja je bila korumpirana, birokratska i s mnogo nepravilnosti. Ali sam u duši ostao socijalist jer želim živjeti u pravednom društvu, gdje nema siromašnih ljudi niti beskućnika, želim živjeti u društvu koje poštuje sve različitosti, gdje se ne proganjaju manjine zbog religije, rasne ili bilo koje druge različitosti, u društvu o kojem, uostalom, i Biblija govori na jedan idealistički način gdje smo svi ljudi ravnopravni i jednaki pred bogom – govori Šerbedžija.
Primjećujemo kako će mnogi danas razrogačiti oči na spomen Biblije i socijalizma u istoj rečenici. Uvriježeno je mišljenje, osobito među desničarima, da su ta dva pojma nespojiva, no za Šerbedžiju to je krajnje pogrešno. Biblija i socijalizam, kaže, idu ruku pod ruku jer obje ideje imaju u svojoj srži ljubav prema bližnjem i zaštitu slabijih.
Iako veoma cijeni Bibliju, Šerbedžija nema najbolje mišljenje o onima koji bi njezin nauk trebali provoditi, a koje naziva “svetim ljudima”.
– Nejasno mi je kako ti, sveti ljudi, koji bi trebali provoditi human nauk Biblije i Božjih zapovijedi, mogu biti ravnodušni na patnju, bijedu i nesreću, ravnodušni prema jednostavnom čovjeku bez obzira na to koje je rase ili religije. Znam ja, naravno, da ima dosta “svetih ljudi” koji su pravi Božji pastiri i sam sam imao i još uvijek imam među tim crkvenim ljudima dosta dragih ljudi, pa čak i prijatelja… A moram reći da me mnogi postupci aktualnog pape Franje oduševljavaju – otkriva.
Ne skriva ni da mu se današnja politička situacija u Hrvatskoj, kao i na čitavom Balkanu, nimalo ne sviđa. Šerbedžija visokoj politici i strankama svih usmjerenja najviše zamjera osiromašivanje zemalja nekadašnje Jugoslavije.
– Ova je država sluga velikih gospodara i nema nikakvog kapitala jer smo sve prodali. Odjedanput, svi se čude, kako ne možemo dalje, bez obzira na to što postoje i političari koji se trude da pomaknu stvari s mrtve točke. Znam da se možda mnogi moji prijatelji lijevih orijentacija neće složiti sa mnom ako kažem da vjerujem da naš premijer Plenković čini sve što je u njegovoj moći i da se trudi i da uistinu želi nešto učiniti, ali stalno upada u stupice užasnog stanja u kojem se ova zemlja nalazi. Nema tog čarobnjaka koji može, kao predstavnik vlasti, išta smisleno učiniti. Kako kad smo sve uništili i rasprodali? – objašnjava.
Smatra da je jedino rješenje problema ovih prostora da sve zemlje bivše Jugoslavije uđu u Europsku uniju, i siguran je da će se to dogoditi. Alternativa, kaže, ne postoji.
– A što će onda biti? Granice će biti otvorene, nećemo ih imati. Imat ćemo opet granice koje određuju mentalitet i jezik, baš kao i u bivšoj državi, i svi će ljudi opet živjeti zajedno. Morat ćemo se dobro potruditi da izgradimo nove mostove mogućih privrednih i kulturnih suradnja i da se na taj način odupremo velikim kapitalističkim korporacijama. Mladi ljudi odlaze iz zemlje, i to je jedan od najvećih problema. Oni odlaze s ovih prostora jer ne žele rješavati svoje probleme po jedinom zakonu koji ovdje sada vlada – zakonu kriminala, manipulacije, nepoštenja. Žele živjeti bez svega toga. Nije to samo neimaština, to je bijeg od takve vrste ponuđenog života – objašnjava.
I Šerbedžija je jedan od onih koji su napustili ove prostore prije mnogo godina. Šerbedžija je, poznato je, Srbin iz Hrvatske koji se u svojoj domovini početkom rata nije osjećao nimalo ugodno, iako nikada nije ni na koji način sudjelovao u bilo kakvu činu protiv ove zemlje. Kaže da je, s nešto više od četrdeset godina života, osjetio da mora otići iz zemlje u kojoj je rođen.
– Ma ne mogu više o svemu tome govoriti. I ne želim. Nikome u životu i nikome na svijetu nisam želio niti želim zlo. Naprotiv. Želim biti prijatelj sa svim ljudima. Želim da rata nikada više ne bude. Želim da ljudi žive kao prijatelji i da razumijevaju jedni druge. Ja sam iz Hrvatske otišao 1990. i to ponavljam godinama i vjerojatno sam dosadan i ljudima i sebi s tom svojom pričom… Otišao sam zbog ljubavi… Ali istina je da se nisam tih ratnih godina mogao vratiti. Nije bilo vremena za razumijevanje nečijih ličnih stvari i problema kad rat divlja cijelom zemljom. I sada dok izgovaram ove rečenice ponovno, pomalo se i stidim što to sve trebam objašnjavati – govori glumac koji je nakon odlaska s ovih prostora postigao velik međunarodni uspjeh, postavši jedan od naših najuspješnijih umjetnika u Hollywoodu.
Iako je od ratnih zbivanja prošlo četvrt stoljeća, čini se da politički prijepori i sukobi iz prošlosti ne prestaju biti glavna tema rasprave, tema na kojoj se mogu zaraditi jeftini politički poeni. Za Šerbedžiju, to je tako jer postoje oni koji vlast ne mogu dobiti drugačije nego poticanjem na nesnošljivost i podjele.
U svijetu, u kojem je mnogo radio, sve je, kaže, mnogo poštenije.
– Nezamislivo je da bi ti tamo teatar osiguravao plaću ili penziju a da se deset godina nisi pojavio na pozornici. Nema toga. Vrhunski teatri nemaju nijednog zaposlenog glumca ili redatelja, to su sve projekti i gaže. Nema te prividne sigurnosti koja glumca gura u prosječnost i nezainteresiranost za posao. Da se razumijemo, ja tim našim glumcima, koji godinama tavore po nekim teatrima, ništa ne zamjeram. Nije taj glumac kriv, nego društvo koje je to tako organiziralo. Živi teatar vrlo je teško dobiti u tim našim profesionalnim kazalištima – zaključuje.
– Izuzetak je jedino, čini se, Dubravka Vrgoč, koja to nekom čudesnom snagom i vještinom uspijeva – kaže Šerbedžija za Globus.